Rivalstvo među braćom i sestrama

 Jedan od značajnijih, možemo reći i temeljnih odnosa u životu svakog čovjeka jeste  odnos  braće  i sestara. Brat i sestra su uz roditelje najbliži članovi obitelji i bez obzira u kakvom se odnosu  nalazili (ljubav, netrpeljivost, ignoriranje, suparništvo, prijateljstvo ili odanost),  to  je  jedna od najdubljih emocionalnih veza. U normalnim okolnostima razvoja možemo očekivati da će potrajati cijeli naš životni vijek.

U procesu definiranja porodice i koncepta njene funkcionalnosti braća i sestre  su nezaobilazan i važan subsistem obitelji, koji doprinosi kvaliteti funkcionisanja  cjelokupne  obitelji.  Kvalitet  odnosa između  siblinga, kao i rivalstvo, mijenja se  sazrijevanjem  djeteta,  a  prvenstveno  zavisi  od redoslijeda rođenja djeteta, spola, ličnih  osobina  djece  i  njihovog  temperamenta,  kao  i  od  toga  koliko je starije dijete vezano za majku.

U Porodičnom savjetovalištu često imamo priliku raditi sa roditeljima koji dolaze zabrinuti  zbog  ljubomore ili čestih konflikata među  njihovom  djecom!  Međutim,  suparništvo  među  braćom  i sestrama opća je i normalna pojava u životu svake porodice. Često se  taj  odnos  mijenja  od  velike ljubavi i privrženosti do neprijateljstva i ljubomore, posebno ako je jedno dijete nadareno posebnim talentima.

Uzroci rivalstva

Najčešći uzrok rivalstva između braće i sestara  (siblinga)  je  takmičenje  za  naklonost  i  ljubav  roditelja. Međutim, kada razgovaramo sa  djecom o  sukobima  sa  siblinzima,  često  je  njihov  doživljaj da u porodici postoji nepravedan odnos te  da roditelji ne dijele ravnopravno svoju  pažnju i disciplinu. Također, djeca mogu pokazivati otpor ili dolaziti u sukob međusobno, kada ih roditelji stalno podstiču da sve dijele sa bratom ili sestrom. Nužno, to ne mora značiti nedostatak ljubavi i povezanosti meĎu djecom, što najčešće brine  roditelje,  nego  da  dijete  iako  voli svog brata  ili  sestru ima teškoće da dijeli ono što voli i želi, kao i potrebu  da  sebe  odredi kao  pojedinačnu  i posebnu ličnost.

Nekada roditelji mogu nesvjesno podsticati rivalstvo među djecom, zavisno od toga kako se odnose prema njima. Favoriziranje jednog djeteta od strane roditelja  izaziva povećanu ljubomoru i rivalstvo među djecom. Uloge i položaj djece u  porodici  su  različite.  Nekoj  djeci  se  u  porodici  pripisuje uloga onog koji održava porodični  mir,  drugom  daje  uloga  da  vodi  računa  o  bolesnim  roditeljima, dok neka djeca nose obilježja onog ko stalno izaziva porodične probleme. U svim ovim  situacijama roditelji nesvjesno mogu imati  različite  odnose  prema  djeci  što  može  izazvati  poremećene  odnose među djecom uz povišeno rivalstvo a ponekad i agresivnost.

Također, zavisno od razvojne faze u kojoj se dijete nalazi mijenja se uzrok rivalstva među braćom i sestrama. Veoma mala djeca teže se prilagođavaju dolasku novog člana  porodice  jer  imaju  veliku potrebu za bliskošću sa roditeljima. U školskom uzrastu od desete do petnaeste godine sukob među siblinzima se  najviše  intenzivira  jer  tad  djeca  imaju  veoma  izraženu  potrebu  za  pravdom   i jednakošću, i ne vole kada ih mlađi brat ili sestra  uznemiravaju u njihovim potrebama. Period adolescencije je također buran jer adolescenti imaju  sve  manje  vremena  da  se  bave  mlađima  od  sebe, a često koriste intelektualne i fizičke sposobnosti da povrijede mlađeg od sebe.

Umjereno rivalstvo ima i pozitivne  strane  jer  na  taj  način  djeca  uče  i  shvataju  kako  da  rješavaju svoje međusobne sukobe što će im kasnije u životu pomoći  da rješavaju nesporazume  sa prijateljima, partnerima i bračnim partnerima.  Rezultati  dosadašnjih  istraživanja  pokazuju  da  odnos među braćom i sestrama utječe na kognitivni, emocionalni i socijalni razvoj djece.  Prisni  odnosi  s braćom i sestrama povezani su s razvojem socijalnih vještina, samootkrivanjem, empatičkim razumijevanjem (Bun Lam, Solmeyer i McHale, 2007.; Howe, Karos i Aquan-Assee, 2011.).

Šta uraditi  kada su djeca  u sukobu

Naučiti djecu da rješavaju sukobe  među sobom je  važno iskustvo! Na taj način djeca uče da pregovaraju, da cijene i poštuju mišljenje druge osobe, kontrolišu svoje  agresivne  impulse  i  čine postupke. Kada god je to moguće roditelji ne bi trebalo  da  se  upliću  u  sukob,  izuzev  kada  je  u  pitanju fizički obračun među djecom.

Uplitanje u sukob može značiti za jedno dijete da je drugo zaštićeno, što stvara  još veću ljutnju kod  djeteta. Zato je potrebno podsticati djecu da razrješavaju svoje sukobe, i tek ukoliko  oni to  ne  mogu onda rješavati konflikt sa njima a ne za njih! Zadatak  odnosno  uloga  roditelja  je  naučiti  djecu  da iskazuju svoja osjećanja riječima, umjesto kroz ljutnju i agresiju! Ukoliko  porodica  ne  šalje  djeci dovoljno jasnu poruku  da  je  vrijeđanje  i  fizički  sukob  neprihvatljiv  način  rješavanja  problema,  onda u toj porodici rivalstvo postaje sve izraženije i opasnije.

Kada se roditelji upliću u sukob između djece potrebno je razdvojiti djecu dok se ne umire, ne tražiti krivca za sukob jer sukob podrazumijeva dvoje ljudi, te usmjeriti sukob na rješenje koje donosi korist za oba djeteta.

Također, važno je i preveniranje rivalstva i sukoba među djecom  postavljanjem  jasnih  porodičnih pravila kao što je: “Ljutnja je normalno osjećanje, ali agresija u  porodici  nije dopuštena.” Odvojiti vrijeme koje roditelji provode nasamo sa jednim djetetom kako bi razgovarali o  njegovim  tj.  njenim ličnim potrebama. Prepoznati situacije u kojima djeca imaju potrebu da budu sama sa sobom i izvan porodične dinamike. Staviti do znanja djeci da  su  u  porodici zaštićena,  važna  i da će njihove  potrebe biti obezbijeđene u granicama  porodičnih  mogućnosti.  Ukoliko  žele  roditelji  mogu  nagrađivati  pozitivna ponašanja i sposobnost djece da umanje konflikt.

S obzirom da su snažan model za poistovjećivanje, i roditelji treba da svoje probleme rješavaju kroz međusobno poštovanje, dogovor, ustupke i koristeći određene vještine a ne agresiju.

Ukoliko rivalstvo između djece postane učestalo da počinje ugrožavati bračne odnose  potrebno  je zatražiti pomoć stručnjaka!

Korištena literatura:

Goldner Vukov M. i Hercog M. (2009). Onda su pepeljugi legle pare na račun; Čačak: Dr.Hercog i deca

Odjeljenje za savjetodavno-terapeutski rad

Nataša Kahrimanović prof. pedagogije, porodični psihoterapeut