Kantonalna javna ustanova „Porodično savjetovalište“ Sarajevo

Branka Alajbegović, prof. pedagogije i psihologije, porodični psihoterapeut

Emina Kadić, dipl. socijalni radnik, supervizor iz RT-a, porodični psihoterapeut

                                  I sreća i duševni bol

              napajaju se iz istog izvora – odnosa sa drugima.

Posmatrano iz ugla socijalnog rada, koji se definiše kao sinergija psihosocijalne aktivnosti, profesionalno usmjerene ka promjeni – poboljšanju interpersonalnih odnosa i time kvalitete življenja, porodica je centralna struktura od koje zavisi razvoj čovjeka, njegovo osnovno određenje, njegov odnos prema sebi i svom okruženju.[1]

Psihopedagoška literatura porodicu definira kao otvoreni dinamični sistem s brojnim funkcijama i ulogama što je nezamjenjiv faktor u razvoju mlade ličnosti.

U porodici se odvija primarna socijalizacija. U toj maloj, ali veoma značajnoj bio-psihosocijalnoj grupi djeca stiču prva iskustva o ljudskim bićima i njihovim međusobnim odnosima. Stiču i prve utiske o samima sebi i svojim vrijednostima.

Način života u porodici ima direktan utjecaj na formiranje mišljenja, stavova i oblika ponašanja svakog njenog člana u toku razvoja i u zreloj dobi. Djeca posmatranjem i učenjem psihološki ugrađuju u sebe uloge osobe sa kojima su u odnosu,  posebno onih koje su od posebnog značaja za formiranje njihove buduće samostalne ličnosti. Proces identifikacije sa roditeljima utječe na razvoj socijalne i emocionalne zrelosti kao i sposobnosti prilagođavanja djece i mladih u novim situacijama.

Preko porodice je moguće prevenirati pojavu i razvoj zloupotrebe psihoaktivnih supstanci. Kakav će odnos dijete imati prema psihoaktivnim supstancama zavisi i od porodičnog ambijenta u kojem odrasta. Porodična struktura, odnosi između roditelja, roditelja i djece, stepen roditeljske podrške i emocionalne povezanosti djece sa roditeljima i drugim članovima porodice su faktori unutar kojih se kreće preventivno djelovanje porodice kada je u pitanju zloupotreba psihoaktivnih supstanci. Kvalitetna i funkcionalna porodica je najbolja zaštita od zloupotrebe sredstava ovisnosti (primarna prevencija).

Kao jednu od vidova socijalno patoloških pojava Milosavljević navodi toksikomanije[2] (zloupotreba alkohola i psihoaktivnih supstanci odnosno ovisnost ljudi od bilo kog tipa opojnih droga) zatim agresiju i socijalnu izopačenost.[3] Porodica ima značajnu ulogu i u ranom otkrivanju, ali i u fazama odvikavanja od zloupotrebe psihoaktivnih supstanci kako ne bi došlo do ozbiljnijeg propadanja mlade ličnosti (sekundarna prevencija).

Porodica može da poduzme i niz aktivnosti u fazi rehabilitacije mladih kako ne bi došlo do recidiva tj. do ponovne zloupotrebe psihoaktivnih supstanci (tercijarna prevencija).

Iako se pojava zloupotrebe psihoaktivnih supstanci i uloga porodice u prevenciji iste uglavnom veže za dob adolescencije, sa primarnom prevencijom budući roditelji uistinu započinju vlastitom odlukom o željenom roditeljstvu, te sa rođenjem djeteta i njegovim prvim plačom. Opće je poznat značaj nježnog dodira i zagrljaja roditelja u prvim danima i mjesecima djetetova života. Komunikacija dodirom, njega, hrana, igra, kao temeljni oblici ljudskog davanja, utječu na razvoj djetetove bazične sigurnosti, osjećaja da je željeno i voljeno. To je period koji ostavlja najdublje tragove kada je u pitanju formiranje buduće odrasle ličnosti.

Porodica nam je dana. Ona nije naš izbor, ali KAKO ćemo živjeti u njoj, sa svojim članovima jeste naš izbor. Pitanja kao što su: kako razgovaram sa ukućanima?, kako se zanimam za njihova očekivanja i želje? Šta činim da doprinesem toplijoj atmosferi?, kako se zabavljamo i provodimo slobodno vrijeme? Mogu biti smijernice u otkrivanju vlastitih snaga i osvještavanje činjenice da smo i mi jedan od kreatora porodične atmosfere i značajna jedinka koja može biti izvor promjene na bolje.

Kada nam se čini da nam značajni odnosi propadaju, važne stvari izmiču, bez podrške drugih tražimo dostupna riješenja. U osnovi ovakvog izbora ponašanja leže čovjekova nezadovoljne osnove potrebe jer svako od nas ima potrebu da bude voljen, da pripada drugom biću, da bude uvažavan, da slobodno izražava svoje misli, želje da se zabavlja, da uči i neprestano otkriva novo. Sva je to nama dostupno već samim rođenjem, u okrilju porodice.

Porodica[4] je stabilna grupa kada su u pitanju vanjski, ali i unutrašnji utjecaji. Ona nastoji održati relativnu postojanost u svom identitetu. Ona teži rastu i razvoju u skladu sa postavljenim pravilima ponašanja i djelovanja, ali i sa jasno određenim granicama. Ovakva porodica spremno dočekuje promjene, nastoji biti prilagodljiva na mnogobrojne zahtjeve koji se pred nju postavljaju u različitim fazama života.

Veoma je mali rizik da će djeca i mladi otpočeti sa zloupotrebom psihoaktivnih supstanci ako potiču iz porodice u kojoj je u kontinuitetu prisutna emocionalna privrženost njenih članova, ukoliko se taj odnos temelji na bezuvjetnoj ljubavi i uvažavanju i u kojoj vlada ugodan ambijent.

Sretna porodica nije stvar sreće. Sretna porodica je pokazatelj stalnog rada i zalaganja njenih članova. Taj rad se ogleda u upućenosti na druge, stalno zanimanja za očekivanja i potrebe u odnosima[5]: suprug/otac-supriga/majka, otac-sin, majka-sin, otac-kćerka, majka kćerka, sestra-sestra, brat-brat, brat-sestra.

Interpersonalni odnosi sa aspekta socijalnog rada jesu relacije između dvoje ili više ljudi, ono što se dešava između konkretnih ljudi u konkretnoj mreži, njihovo uzajamno ponašanje, međusobno djelovanje i doživljavanje. Većina naših nesreća proističe iz narušenih odnosa sa osobama do kojih nam je stalo.[6]

Mi sve činimo kako bi imali bolje odnose ali nekad  bez rezultata. Tada smo spremni optužiti drugog za sve nesreće. Moguća dobra smjernica-šta uraditi poslije-bi li mogao biti put samoprocjenjivanja:“Ako mi ono što sam rekao bije pomoglo da budem bliži ili u boljem odnosu sa osobom do koje mi je stalo, šta je to što mogu uraditi drugačije idući put što će nas povezati? Ako sami ne nalazimo odgovore to je uredu. To može biti nagovještaj potrebe za otvorenim komunikacijom u kojoj možemo, ako tako odlučimo, iskazati procjenu vlastitog ponašanja, svoje želje, te pitati za želje drugoga i slušati sa uvažavanjem i razumjevanjem. Ne treba zaboraviti da odnos čini dvoje ljudi i da je u odnosu svako odgovoran za svoje ponašanje kojim gradi ili ruši taj odnos.

Porodičnu atmosferu (izuzetno važan faktor razvoja djece/mladih) gradi svaki član svojim ponašanjem a skupina i međudjelovanje ponašanja svih članova čini jedinstvenu snagu i ozračije porodice, izvor snage, topline i ljubavi. Vrlo je značajno koliko podrške supružnici/roditelji pružaju jedno drugome, koliko su sebe ostvarili na razlicitim područijima života.

Danas se u literaturi o roditeljstvu može pročitati da je sretan roditelj uspješan roditelj. Smatra se da sretan roditelj svoje potrebe za moći, ljubavi, zabavom i slobodom zadovoljava u odnosima sa ljudima, aktivnostima do kojih mu je stalo; da sebe ostvaruje uspješno na područijima na kojima djeluje.

Roditelj uspijeva i može pronaći i primjeniti ponašanja koja ga približavaju djetetu, adolescentu, osobama u ranoj odrasloj dobi pa i starijoj djeci. To može svaki roditelj koji odluči svoja ponašanja zamjeniti za slušanje, [7]a svoje zanimanje za dijete pokazivati SLUŠAJUĆI ono što dijete, mlada osoba, želi reći.

Tradicionalna shvatanja o odgoju i vaspitanju po kojima je dijete Tabula rasa, neipisana ploča, koje ne zna šta mu treba, su do danas zadržana i dio su naših uvjerenja. U nešto manjoj formi ali ipak prisutna. Ako se u razmišljanjima krene od ovakve konstatacije onda svako traženje i zahtjevanje koje dolazi od djeteta mi odlučimo označiti kao neposluh. Potom žurimo da ga ušutkamo ili naučimo stvarima za koje znamo da će djetetu trebati u životu. No, život je puno više od utabane staze. Dok to radimo mi ne slušamo šta nam mlada osoba govori-zapravo tako propuštamo odrastanje i sazrijevanje, odričemo sebe od saznavanja stvari koje djetetu pričinjavaju zadovoljstvo. Roditelj odluči da pravi stazu svom djetetu želeći mu najbolje, ali dijete i dalje stoji zbunjeno, još ne zna kako napraviti korak. Nerijetko se takvo ponašanje dijeteta tumaći kao neposluh, pa se pribjegava prisiljavanju i kažnjavanju.

U našoj kulturi dijete dugo ostaje dijete svojih roditelja pa možemo naići na brojna roditeljaska zamjeranja i prigovaranja jer dijete radi „to“ (izbor dijeteta) a ne „to i to“ (izbor roditelja)- nije rijetkost da npr.roditelj djetetu redovno pravi sendvič ili slaže mu odjeću iako dijete ima 27 ili 35 godina.

Djeca i mladi bi trebali biti ravnopravni sugovornici svojim roditeljima, iskazivati otvoreno i bez straha svoje želje, potrebe i očekivanja. Razvijati obostrano povjerenje i naviku da se o svemu vodi dijalog sa što manje prigovaranja, upoređivanja i optuživanja. Upoređivanjem sa drugima, dujete postaje nezadovoljno sobom i može čitav život težiti ka tome da bude nešto što nije. Upoređivati možemo samo postupke uz obrazzloženje, ali ne i osobe. Pohvale i pozitivne poruke podrške utječu na razvoj djetetovog samopouzdanja, samopoštovanja i pozitivne slike o sebi.

Roditelji bi trebali u vaspitnom pristupu biti uravnoteženih principa, a eventualne različite pristupe svesti na minimum. Oni su ti koji postavljaju i održavaju granice do kojih dijete može ići u svom ponašanju. Nije dobra pozicija u kojoj dijete samo zahtejeva ili izražava svoje želje, a roditelji iste bezuvjetno ispunjavaju. Takvim roditeljskim pristupom djeca uče da se može dobivati bez davanja i truda. U takvom odnosu djeca sve podrađuju trenutnoj želji za ugodom. Međutim, uspostavljanjem granica uče se odgađati trenutne želje.

Ono što može biti izuzetna prednost i snaga jeste ne odustajati nikada od svog djeteta čak i ako uradi nešto što je prema procjeni roditelja, vremena u kojem živi i društva, devijantno, asocijalno, patološki, kriminalno.

Ako ste roditelji zapitajte se: “Znam li gdje moje dijete želi stići?“ Pitajte ga i slušajte i sigurno ćete početi otkrivati i upoznavati mladu osobu na vama nov način. Biće možda čudno, ali vidjet ćete OSOBU. To ne znači gubitak dijeteta već naprotiv dobijate sada vi za sebe podršku i ljubav do kraja života. Ako svoje dijete odlučite posmatrati kao osobu za sebe, koja ima svoje specifične želje, razmišljanja različita od vaših a koja treba vašu ljubav i podršku, sva vaša ponašanja naspram njega će sigurno biti efikasna. Radi se o slici (predodžbi) koju svako od nas njeguje a to je slika djeteta koju imamo u našim glavama. Nerijetko svaki roditelj ima plan za svoje dijete ali u svim slučajevima svi roditelji žele dobro svojoj djeci.

Jedna od bitnih snaga porodice jeste dužina i kvaliteta zajednički provedenog vremena. Slobodno vrijeme koje članovi imaju za sebe i jedni za druge može biti ključ prevencije zloupotrebe psihoaktivnihsupstanci i važan faktor u unapređenju kvalitete življenja porodice. Neka pitanja koja porodica može postaviti sebi, svojim članovima, sa ciljem unapređenja kvalitete zajedničkog življenja: „Kako MI sada živimo?“,“Šta RADIMO kada smo ZAJEDNO?“,“Šta mogu ja kao roditelj reći što će me približiti djetetu?“,“Šta možemo JOŠ raditi zajedno?“

Na zadnja dva pitanja možemo odgovor pronaći razgovarajući sa djetetom, mladom osobom kroz dogovaranje,[8] zanimanjem za očekivanja, slušanjem, prihvatanjem, poštovanjem, uvažavanjem različitosti, vjerovanjem.

Nažalost roditelji često spoznaju na bolan način da mlada osoba može sama napraviti izbor ponašanja ne tražeći dozvolu. Ono što je mladoj osobi svojstveno, kao i o drasloj , jeste zadovoljavanje potreba – osoba treba uvažavanje, osjećaj vrijednosti, slobodu da otvoreno kaže svoj stav i tako pokaže da odrasta, ljubav i zabavu. Ako, to, kao odrasliji, uskratimo ili pak dajemo od sebe u količinama koje preplavljuju onda mlado biće vene. Može se povući i biti od sredine ocjenjen kao pristojan, može folmalno dobijati petice ili desetke iz svih predmeta tokom školovanja i jednako se osjećati neuspješno. Toj skupini niko ne pomaže jer niko ne primjeti ništa neprihvatljivo u ponašanju ali ih isto tako niko i ne pita i nije im važno slušati ih (…jer opet znaju šta im treba)

Druga skupina svoje frustracije (nastale u rigidnim porodičnim okruženjima ili pak onim bez ikakvih pravila) pokazuje kroz različite vidove ponašanja koje društvo prepoznaje kao patološko ili zakonom sanksioniše. Niko zapravo ne vidi apel za pomoć-apel „Vidi me i ja sam biće. Ja ne znam KAKO prići drugome. Ne znam KAKO osmisliti i organizirati svoj život u ovom društvu.“ Odgovornost odraslih jeste podraživati mlade osobeda istraju na putu koji vodi do njihovog cilja, pomoći u planiranju. Porodica tu može učiniti puno. Svaka porodica je posebna i različita, nosi u sebi neponovljive načine za gradnju boljih odnosa i dobrobit svakog čovjeka.

Alkohol, droge, cigarete nisu prijetnja sami po sebi. Nemaju svojstva ljudskih bića i ne mogu odlučiti da se nađu u krvotoku mlade ili starije osobe. Svako uzimanje je svjestan izbor da se postigne ugoda-ugoda je trenutačna ali sa dugoročnim štetnim posljedicama. Tu informaciju osoba zna ali ne uzima je za važnu. Bira život sa ilizijom da je sve O.K. sebi priskrbljuje trenutačan osjećaj ugode i zadovoljstva koji imamo možda kada se smijemo, kada provodimo vrijeme sa dragim i značajnim, nama važnim ljudima.

U nedostatku bar jednog kvalitetnog odnosa osoba će napraviti odnos sa nečim/nekim jer potrebe su tu i treba ih zadovoljiti. A možemo ih zadovoljiti jedino u odnosu sa ljudima, stvarima, aktivnostima.[9]

U svojoj knjizi „Roditeljstvo se može učiti“[10] Igor Longo piše:

Kada sa nekim želite poboljšati odnos, usmjerite se samo na jednu stvar – najvažniju u vašem odnosu. Ne rasipajte snagu na mnoštvo sitnica ili pitanja koja mogu sačekati.

Roditelj koji je donio odluku da će izmijeniti svoj pristup prema djetetu i to tako da ga ubuduće više potiče i ohrabruje, vodit će računa o tome da:

1. vjeruje svom djetetu kako bi ono moglo vjerovati sebi;
2. usmjerava se na uspjehe, dobre strane, sposobnosti djeteta;
3. na pita „Zašto si uradio?“ nego „Kako to objašnjavaš?“ ili „Kako misliš u buduće?“;
4. okrenuti se prema onome što je moguće, izvedivo.

Roditelj treba izgraditi odnos sa djetetom na način koji im oboma  odgovara koristeći ponašanja koja rezultiraju ugodom, zadovoljavanjem potreba i rastom kvalitete odnosa. To je moguće samo u otvorenoj, dvosmjernoj komunikaciji.

Kontroliranje, prisiljavanje, manipuliranje, žaljenje, prigovaranje, kritikovanje, opzuživanje su samo neka od ponašanja kojima često roditelji pribjegavaju kada prepoznaju da nešto nije uredu sa ponašanjem dijeteta. Dakle, na krizu odgovaraju neefikasnim ponašanjem baš kao što je i dijete na svoju krizu odgovorilo konzumiranjem alkohola ili droga. Roditelj koji je uključen u razvoj i sazrijevanje svog djeteta lako će prepoznati prve znake promjena u ponašanju i odgovoriti prihvatenjem, strpljenjem i otvorenim razgovorom. Zapravo, za roditelja i za dijete nikad nije kasno ako se primjenjuju njima dobro poznata ponašanja u odnosu koja rezultiraju obostranom srećom.

Roditelj ne treba zaboraviti da je model, uzor svom djetetu i da će najveća pomoć biti ukoliko nauči vladati sobom, ukoliko preuzme odgovornost za vlastite riječi djela.

Vjerovati u sebe i u svoje dijete se čini teško kada razmišljamo na način da je ukaljan obraz porodice, kada mislimo šta će komšije ili kolege s posla misliti, reći.

Ako odaberemo vjerovati i misliti da je to samo trenutačan pad sa kojeg se ZAJEDNO može nastaviti onda će zasigurno uloga porodice dobiti na svom značaju i iz krize polako preći u rast njenih članova!