TEMA MJESECA:Popustljivi odgoj i njegov utjecaj na dijete

Popustljivi odgoj

Možemo reći da danas  vlada epidemija popustljivog odgoja, što  se u radu KJU„Porodično savjetovalište” često i potvrđuje,  potrebno   je   uputiti  roditelje  na  posljedice  koje ovakav odgoj ima na dijete. Naime, o popustljivom odgoju nam svjedoče roditelji na predavanjima, ali i nastavnici i pedagozi škola sa kojima sarađujemo. Također, u savjetodavno-terapeutskom  procesu  KJU  „Porodično savjetovalište”  često  tretira poteškoće porodica čiji problemi su uzrokovani popustljivim odgojem, odnosno nepostavljanjem granica dječijem ponašanju.

Popustljivi odgoj podrazumijeva da roditelji djetetu pružaju puno ljubavi i pažnje, što je svakako pozitivno, međutim, problem je u tome što oni ne postavljaju granice dječijem ponašanju, odnosno ne  discipliniraju  dijete,  a  ako  postavljaju  određene  granice,  skloni  su da popuste pred djetetovim pritiskom. Roditelji popuštaju djeci najčešće zato što ne  znaju  kako bi ih drugačije umirili (dok su djeca još mala), međutim djeca  se  na  taj  način  umire samo na kratko vrijeme, a  onda  ponovo  nastavljaju  sa  zahtjevima  i  ispituju  granice, odnosno moć  roditelja.  Također,  popuštanje  je  često  rezultat  osjećaja  krivinje  roditelja  koji žale što ne provode dovoljno  vremena  sa  djecom,  pa  ne  žele  da  ih  u  malo  vremena što provode zajedno djeca pamte po silnim zabranama. No, upravo se tu nalazi velika zabluda jer su djeci potrebna  određena  pravila, odnosno granice  kako  bi  se  mogla prilagoditi pravilima koja važe u društvu.

Kada se radi o popustljivom odgoju možemo govoriti i o pedagoškoj  inverziji,  odnosno situaciji u kojoj dijete upravlja roditeljima, a ne roditelji djetetom i kada roditelji nemaju vaspitačku moć, odnosno sposobnost da  utječu  na  dijete.  Popustljivi  roditelji  nemaju autoritet kod svog djeteta, već iz prevelike ljubavi i slabosti prema djetetu  popuštaju djetetovim pritiscima, ugađaju mu i udovoljavaju svakoj želji, pa se dešava da npr. dijete određuje koliko će se zadržati u posjeti prijateljima, šta će jesti taj dan, šta će gledati na televiziji, itd. Međutim, djeca koja ne poštuju roditelje kao autoritete neće  poštovati  ni autoritete izvan porodice što će imati za posljedicu loše prilagođavanje drugima, nerazumijevanje da njihove potrebe i želje nisu  svima  na  prvom  mjestu,  već  da  se  nešto mora i zaslužiti. Također, nailazit će na odbijanja što će dovesti do frustracije, osjećaja odbačenosti i ispoljavanja društveno nepoželjnih, pa čak i rizičnih ponašanja.

Razmaženost

Rezultat  popustljivog  odgoja  jeste razmaženo dijete.  Iako   sama   riječ   „razmaženo” ukazuje da je riječ  o  djetetu  koje  je  previše  maženo,  moramo  naglasiti  da  previše  ljubavi ne može razmaziti dijete. Ono  što  dijete čini  razmaženim  jeste  nepostavljanje granica dečijem ponašanju. Razmaženu djecu često vidimo u tržnim centrima kako histerišu  zbog nečega što im roditelji neće da kupe, u gostima kako prave ispade ili u školi kako ne mogu da se uklope u grupu vršnjaka jer nisu navikla da nije sve po njihovom i da trebaju poštovati određena pravila.

Razmaženo dijete je neposlušno, implusivno, nema  sposobnost  samokontrole,  traži zadovoljenje svojih želja  odmah.  Ono  ne  želi  da  radi  ništa  što  mu  nije  prijatno  (a  što može biti korisno), odnosno  lijeno  je,  nema  razvijene  radne  navike,  teško  istraje  u započetim aktivnostima, tako da je i u slučaju posjedovanja  visoke  inteligencije i nekog talenta neuspješno. Razmaženo dijete nerado učestvuje u društvenim aktivnostima, preosjetljivo  je  i  emocionalno  nestabilno  (nezrelo).  Također,  s  obzirom   da   se udovoljavalo svim  njegovim  željama,  dijete ima  osjećaj  da  se  svijet  vrti  oko  njega, odnosno egocentrično je i očekuje  od  drugih  da  mu  ispunjavaju  sve  želje,  baš kao  što  su to radili i njegovi roditelji  i  nerijetko  ima  poteškoće  s  poštivanjem  tuđih  osjećaja,  što može učiniti da ga okolina ne prihvata. Kada odraste (mada u ovom slučaju  ne  možemo govoriti o odrastanju  u  pravom  smislu  riječi,  jer  razmaženo  dijete  postaje  razmaženi odrasli, odnosno nezrela osoba), traži partnera koji će mu udovoljavati, a ukoliko ga ne pronađe, ostat će da živi sa roditeljima i neće težiti ka samostalnosti.

Jedan od glavnih problema razmaženosti jeste nedostatak ambicija s obzirom na to da  je djetetu vrlo udobno u okruženju roditelja, pa i ne želi da odraste.  A  ukoliko  ima  neke ambicije, najčešće se radi o fantazijama koje ne odgovaraju stvarnim mogućnostima, sposobnostima i zalaganju da se one ostvare, tako da ostaju neostvarene, a što  kod njega razvija osjećaj da je nesposobno.

Postavljanje granica dječijem ponašanju

Najbolje je kada je odgoj djece ispunjen ljubavlju, pažnjom, ohrabrivanjem, ali uz istovremeno  postavljanje pravila  i  granica   dječijem  ponašanju.   Roditelji  trebaju  znati  da su djeci neophodne granice koje ne služe da ih sputavaju, već da ih usmjeravaju i pruže sigurnost. Važno je da se postave jasne granice ponašanja kako bi dijete znalo šta  će mu roditelji tolerirati,  a  šta  neće.  To  znači da  roditelji odbijaju  da  ispune  neke  djetetove  želje i da djetetu ne dozvoljavaju  neka  ponašanja,  pri  čemu  je  važno  djetetu  objasniti  zbog  čega postoji neko pravilo. Najvažnije je da granice i/ili pravila budu jasna, konkretna, prilagođena dobi i dobro objašnjena djetetu.

Da bi dobili odgovor na pitanje  koja  ponašanja  djetetu  ne  treba  dozvoliti,  roditelji  se trebaju voditi svojim vrijednostima i odgojnim ciljevima koje žele postići,  pri  čemu trebaju poznavati  razliku  između  dječijih  potreba  i  dječijih  želja.  Naime, dječije  potrebe (za ljubavlju, sigurnošću, socijalnim odnosima, hranom, oblačenjem i spavanjem) moraju preživljavanje. Ako želje nisu zadovoljene, nije ugroženo preživljavanje, već je  samo neprijatno, tako da svemu ostalom roditelji mogu reći »ne«  ako  smatraju  da  je  tako najbolje za dijete. Djetetu ne treba davati sve što ono želi jer dijete treba da nauči da zadovoljstvo dolazi kroz napor da se postigne cilj.

Ono što je od izuzetne važnosti kod postavljanja granica jeste  DOSLJEDNOST u njihovoj primjeni i USAGLAŠENOST roditelja. Biti dosljedan znači držati se svojih odluka. Naime, ako stalno mijenjamo pravila, dijete neće  znati  što  se  očekuje  od  njega. Ako je djetetu jedan dan nešto dopušteno, a onda za to isto drugi dan bude kažnjeno, ono ne zna gdje su  granice  i dokle  može  ići.  Važno  je  da  se  roditelji  pridržavaju  pravila  koja su postavili, odnosno ako kažu da  će  nešto  učiniti,  ili da nešto  neće  učiniti,  potrebno  je  da se drže toga. Npr. ako djetetu kažemo da mu nećemo kupiti mobitel koji smo  mu  ranije obećali jer se nije ponašalo onako kako smo od njega očekivali, a onda  dijete  počne  da  plače, moli, i sl. i mi popustimo, šaljemo mu poruku da je samo potrebno da se dovoljno  potrudi u tim ponašanjima, pa ćemo mi promijeniti mišljenje. Važno je truditi se da ne popuštamo kad se dijete na bilo koji način buni protiv pravila koje smo postavili. Ako popustimo, dijete će naučiti da takvim ponašanjem može dobiti što želi i sljedeći put će pribjeći istom. Dijete će sigurno testirati roditelje i granice  koje  mu  postavljaju, a u užurbanom ritmu u kojem živimo roditelji često popuste jer je to jednostavnije i brže za njih. Ali, to  uzrokuje probleme kasnije, jer popuštanjem pokazujemo da ne mislimo ono što govorimo i da je uredu da se dijete ne  ponaša  u skladu sa pravilima.  Naravno,  trebamo biti i tolerantni prema sebi ako ne  uspijemo  baš  svaki  put  biti  dosljedni,  samo  trebamo paziti da nam  predomišljanje  ne  postane  navika,  jer  ćemo  time  svoje  dijete  vrlo  brzo naučiti da nas ne shvata ozbiljno.

Ono što je pored dosljednosti još bitno jeste roditeljska usaglašenost. Ako u porodici roditelji  preferiraju  različite odgojne  postupke,  dijete se  uvijek   prikloni  onom  roditelju koji je na  njegovoj  strani.  Na  taj  način  roditelji  jedno  drugom  narušavaju  autoritet,  pa osim sukoba na relaciji roditelji- dijete i nepoželjnih odgojnih ishoda, dolazi do sukoba u partnerskim odnosima. Ako i  postoji  neslaganje  oko  nekog  odgojnog  postupka,  potrebno je da roditelji to ne iznose pred djetetom.

Preporuka roditeljima

Obzirom da su roditelji glavne „figure“ u djetetovom životu,  njegov  uzor,  neko  s  kim  se dijete identificira, jako je važno kakav model će da mu budu. Previše  popustljivi  roditelji djetetu šalju poruku da su nedosljedni, da ne posjeduju autoritet  i ne  znaju  se  izboriti  za sebe. Podređujući svoje potrebe djetetu može  se  dogoditi  da  ga  nauče  neke  stvari  koje nisu željeli, npr. da je uredu podređivati se drugima i ne zauzeti se za sebe.  Roditelji  koji djetetu  ne  postavljaju  granice,  ne  uče  ga  samostalnosti,  odgovornosti  i   istrajnosti, smanjuju  mogućnosti  razvoja djetetove  ličnosti.  Ono  što  bi  mogli učiniti  umjesto  toga jeste ohrabriti dijete za više samostalnosti jer na taj način grade njegov osjećaj samopouzdanja i vlastite vrijednosti, koji su dobar temelj za razvoj zdrave ličnosti i potpuni razvoj djetetovih potencijala.

 

Odjeljenje za razvojno-istraživačke poslove i socijalne inovacije
Aldijana Zagorac, dipl. psiholog