TEMA MJESECA:Kada djetetu reći DA, a kada NE?

 Značaj socijalnog i emocionalnog razvoja kod djeteta se vidi u svakom dijelu njegovog života. Dijete će imati snažan temelj za kasniji razvoj,  ako  ono  može  upravljati  osobnim  osjećajima, razumjet će tuđe osjećaje i potrebe, te  interakciju će  razvijati  pozitivno s drugima. Razlike  u rezultatu društvenog i emocionalnog razvoja kod djeteta su individualne, ovise od više faktora između ostalih ovise od urođenog temperamenta, kulturnih utjecaja, ponašanja po uzoru odraslih. Svako dijete treba model prihvatljivog ponašanja kako  bi  što  lakše  odraslo  i  razvijalo  se,  a najbolji model treba da mu pružaju roditelji. Dakle, treba mu osigurati vodstvo i usmjeravanje u stabilnom i ugodnom okruženju kako uskom obiteljskom jednako tako i širem društvenom. Sve navedeno su zapravo pokazatelji kako bi roditelji trebali preuzeti roditeljsku odgovornost  te  postaviti granice, kako bi djeca  usvojila  i  prihvatila obiteljske vrijednosti,  odnosno  reći “ne”  kad isto smatraju potrebnim.

Dakle, na pitanje čemu reći da ili ne, odlučuje svaka obitelj  za  sebe.  Svakako,  prije  nego  što kažemo ne potrebno  je razmisliti i odvagnuti,  kako  ne  bi  stalno  mijenjali  pravila.  Problemi  u odgoju vrlo  često  nastaju  jer  odrasli dječije  ne  tumače  suviše  osobno,  a nerijetko pomutnju stvara i nerazlikovanje dječjih potreba od dječjih želja. U postavljanju granica već nakon  treće  godine moramo znati razlikovati dječje  želje  i  potrebe.  Djeca  često  nisu  svjesna  svojih  potreba,  ali  gotovo uvijek znaju  što  žele.  Ako  roditelji samo  zadovoljavaju  dječje  želje,  onda  djeca  odlučuju, za što naravno nisu spremna. Mnogo je faktora koji direktno utječu na sam odgojni proces, između ostalih je tu socioekonomsko stanje društva, društvenja kretanja, sve ono što direktno ili indirektno utječe na roditelje a samim tim i na dijete u njegovom cjelokupnom razvoju.

Postavljanje granica  djeci  osigurava  okruženje u  kojem  mogu  istraživati  i  učiti  o  svijetu  oko sebe, a onda se i na adekvatan način uklopiti u svoju  okolinu.  Kako  bi  djeca  mogla znati što roditelji hoće/neće tolerirati, potrebno je da roditelji budu ti  koji postavljaju  granice,  odnosno  što dijete smije/ne  smije  raditi i  koje  privilegije  može  za  to  dobiti  ili  izgubiti.  Najvažnije  je  da granice i/ili pravila budu jasni, konkretni, prilagođeni dobi i dobro objašnjeni djetetu  te  da uvažavaju potrebe roditelja, a i djeteta.  Naime, ako  stalno  mijenjamo „pravila igre“ djeca neće znati što se očekuje od njih. Važno  je  ne  popuštati  kad  dijete  moli,  plače,  viče  ili  na  bilo  koji način se protivi pravilima koje ste  postavili. Ako popustite, vaše će dijete naučiti  da  takvim ponašanjem može dobiti što želi i sljedeći put će pribjeći istom.

Pravila je potrebno postavljati u atmosferi ljubavi i prihvaćanja  prije nego što  se  sam  problem pojavi. Svakako je poželjno da se pri formiranju granica roditelji usmjere na pozitivan ishod djetetove suradnje, odnosno na to što će se dogoditi ako se dijete bude  ponašalo  na  željeni način. Kada govorimo o granicama, često se spominje i pojam dosljednost koja  je  iznimno  važan  za konačan uspjeh. Roditelji jako često postavljaju mnogobrojna pitanja vezana uz ovu temu : kako postaviti granice; čemu reći da, a čemu ne; kako izreći granice,  a  da  ne  povrijedim dijete;  jesu li moje granice pravedene, stroge, razumne; što  da  radim  kad  ih  dijete ne  poštuje  (  popustiti, tumačiti, držati  prodike,  uskraćivati,  vikati,  kazniti,  tući,)?  Na  pitanje  čemu  reći  da,  roditelji trebaju sami sebi dati odgovor, na način da se preispitaju do  kojih  vrijednosti  i  pravila  oni  i  njihova obitelj drže.

Pritom moramo znati čemu skoro pa nikada ne smijemo reći ne a to su osnovne dječje potrebe za hranom,  odjećom,  obućom,  zdravljem,  spavanjem,   ljubavi   i   socijalnim   odnosima.   Svemu ostalom možemo reći ne ako smatramo u tom trenutku da je tako najbolje. Kad kažemo ne djeca postaju razočarana, tužna, ljuta i počinju plakati. To je  normalan način dječjeg reagiranja na frustraciju i treba znati da je očekivano  ponašanje  kod  djece  prilikom  odrastanja.  Kada su djeca ljuta i frustrirana, ne smijemo  ih  ismijavati,  rugati  im  se,  okrivljavati  ih  (od  2.-5. godine okrivljavanje izravno ugrožava osjećaj osobne vrijednosti i samopoštovanja a svakako ni nakon 5 godine života ne smijemo to raditi djetetu  jer time narušavamo onaj temelj dječijeg samopouzdanja koji  smo  postavili  i  izgradili   zajedno   sa  njim/om,   kritizirati,   tješiti,   uvjeravati  u to da misle/osjećaju krivo ili zaustavljati  u  iskazivanju  emocija,  a  pogotovo  ne  mijenjati  svoju odluku i ostati dosljedan.

Od iznimne važnosti je dopustiti djetetu da se pomiri s našim “ne” i pristane učiniti traženo, te izdržati djetetovu tugu i ljutnju (ono ima pravo na svoje osjećaje, ima pravo biti ljuto i tužno). Sposobnost da odgodi zadovoljenje određenih potreba (želja) temelj su bez kojeg ne možemo preživjeti u svijetu. Dijete koje dobiva sve što  poželi  čim  počne  pokazivati  ljutnju  ili  tugu  neće razviti emocionalne resurse koji će mu pomoći  svladati  frustraciju  i  dosadu.  Ako  je  u  obitelji naučilo da će  sve  biti  kako  ono  želi,  ako  plače,  vrišti,  baci se na  pod, isto  će ponašanje  koristiti i u vrtiću što će djetetu otežati socijalizaciju. Primjerice, ukoliko smatrate da  dijete  ne  smije  jesti  slatkiše ili grickalice prije glavnog obroka jer želite da se zdravo  hrani,  to je vaša  odluka  i trebate stajati iza nje.

Ako se dijete naljuti kada mu to kažete, prihvatite  njegove  osjećaje  i objasnite »žao mi je što se sada ljutiš, ali ne možeš  jesti  čokoladu  jer  ćemo  prvo  ručati«.  Pritom  koristite  “ja”  poruke“ umjesto “ti” poruka. “Ja” poruke znače otvoren i iskren način komunikacije, dok su “ti” poruke procjenjujuće, optužujuće, kritizirajuće i ne daju djetetu potpunu informaciju što roditelj od njega očekuje. Najčešće izazivaju ljutnju, otpor i pobunu. Ponekad moramo malo zastati i zamisliti se kad nam djeca kažu »ne« ili »neću« da oni tada ne govore protiv  nas,  kako  mi  to  najčešće shvatamo, nego nam nešto žele poručiti(protestiraju negodovanjem jer se određene   situacije ponavljaju, neke odredbe su im često zasmetale ili se ne slažu sa nekim pravilima.

Veoma važna stvar koju ne treba smetnuti s uma jest da su roditelji  ti koji moraju biti vođe, a ne djeca. Prvih 18 mjeseci roditelji većini dječijih potreba govore »da«, a mnogim svojim »ne«,ali i to vrijedi samo za one najvažnije dječije potrebe. Potom, između prve i pete godine, djeca su preokupirana vlastitim potrebama i željama i upoznavanjem svijeta oko sebe, a roditelji moraju postavljaju jasna pravila i trebaju biti dosljednji u provođenju istih. Nakon 5 godine roditelji komunikacijom tj stalnim razgovorimai susretljivošću postižu i dogovaraju sve ono sto se  tiče donošenja odluka koje se odnose na dijete, što se nastavlja i u godinama iza, sve dok  postoji potreba da usmjeravamo i budemo korektiv u ponašanju djeteta.

Često se roditelji pitaju da li je postavljanje granica kruto i nefleksibilno, no tu treba razlikovati postavljanja granica i davanja naredbi djetetu. Naredbe se najčešće temelje na kazni i negativnim posljedicama zbog dječijeg ponašanja, dok je postavljanje granica usmjereno na pozitivan ishod dječije suradnje gdje se  djetetu  daje  mogućnost  da  promjeni  svoje  ponašanje.  Primjerice  umjesto da djetetu kažemo „Nema televezije dok ne napišeš zadaću!“ bolje je  reći: „Čim  napišeš  zadaću, možeš pogledati crtić-seriju.“

Iako je rečeno isto, poruka koju dijete prima je sasvim drugačija.  Granice  se ne  temelje  na  strahu  kod djeteta od roditeljske kazne, već omogućavaju da dijete doživi pozitivne i negativne posljedice u sigurnom okruženju te  da  preuzme  odgovornost  za  svoje  postupke.   Nije  dobro djetetu prijetiti i ucjenjivati ga, već  ga  treba  pohvaliti  i  davati  mu  privilegije  za  prihvatljiva ponašanja i objasniti što je neprihvatljivo u njegovom ponašanju prije nego što mu se ukine neka privilegija.

Ukidanje privilegija  nikada  ne  smije  ometati  zadovoljavanje   razvojnih   i  emocionalnih   potreba  kod djeteta. Na  taj  način  dijete  uči da bude suosjećajno,  te da poštuje  i sebe i druge.  Dijete  koje je naučilo poštivati granice, lakše će ih i samo postavljati. Posebno je to važno u tinejdžerskoj dobi, kad treba znati reći ne vršnjacima. Takav odgoj djeteta  gradi se na bezuvjetnoj  ljubavi, strpljivosti, poštovanju, ohrabrivanju  i  prihvaćanju  djeteta,  ali  i  preuzimanju  roditeljske odgovornosti za postavljanje i održavanje jasnih pravila i granica koje se ne prelaze.

Jer sve što utkamo kroz odgoj djetetu, bit će model po kojem će dijete odrastati u dobrog i kvalitetnog čovjeka ili će biti slika roditeljskih propusta u odgojnom procesu.