Prof. Dr. Jusuf Žiga
Fakultet političkih nauka u Sarajevu
PORODICA U BOSANSKOHERCEGOVAČKOM DRUŠTVU SA POSEBNIM OSVRTOM NA STANJE U KANTONU SARAJEVO
Uvodni kontekst
U svim društvima, a posebno patrijarhalnim, u koja spada i bosanskohercegovačko, uloga porodice je od izuzetnog značaja. Bilo bi krajnje pogrešno umisliti da su patrijarhalne zajednice po sebi anahrone i u socijalizirajućem smislu inferiorne, pogotovo u kompariranju sa tzv. modernim društvima gdje djeca, kao što je općepoznato, najčešće odrastaju mimo majčinske brižnosti i obiteljske topline, u osami ili u namjenski osmišljenim ustanovama koje su nedostatne u pružanju svega onog što djetetu doista treba dok prolazi kroz najosjetljiviju fazu svoga razvoja. Ali, mi se ponašamo kao da nam je upravo do toga stalo.
Svjedoci smo svekolikih promjena u savremenoj porodici koje analitičari najčešće kvalificiraju krizom današnjih porodičnih sistema u svijetu. „Dekonstrukcija“ patrijarhalnog tipa porodice odvija se intenzivno još od 60-tih godina prošlog stoljeća kada „nastupa nov, drugi revolucionarni tok porodičnih promjena koji u centar stavlja pojedinca“ (A. Milić, 2001), a što se dodatno dinamiziralo početkom 21. stoljeća, odnosno na fonu aktualnog, globalno preferirajućeg liberalizma i individualizma koji stimuliraju „velike raznolikosti porodičnih modela“, prepoznatljivih u:
– osjetnom odgađanju životne dobi pri stupanju u brak;
– povećanom broju razvoda brakova;
– narastanju vanbračnih zajednica;
– povećanom broju rađanja vanbračne djece;
– sve češćim jednoroditeljskim porodicama;
– porastu samačkih domaćinstava;
– „destigmatizaciji“ heteroseksualnih identiteta itd.
Promjene su ne samo u formalno-strukturalnom smislu, tj. atomiziranju porodičnih zajednica i osjetnom smanjenju prosječnog broja njihovih članova, nego i u izmjeni karaktera unutarporodičnih odnosa (roditelji – djeca, mlađi – stariji, ostala rodbina – bliža i dalja), kao i u vršenju temeljnih funkcija porodice (posebno odgojno-socijalizirajuće i socijalno-zaštitne), u pogledu porasta broja urbanih spram ruralnih domađinstva, narastanja useljeničkih porodica i sl.
A. Giddens smatra da kvalitet života u modernim društvima više ne zavisi od strukture porodice, odnosno od međusobnog pomaganja članova domaćinstva, već od niza drugih činilaca u društvu koji su postali dostupni ljudima. Problem je u tome što su mnoga društva još uvijek nerazvijena i u socijalnom smislu neuređena, pa se transformiranje porodičnih odnosa unutar istih odvija tegobno. Generalno govoreći, razvijena društva su izložena starenju, opadanju stope prirasta, te porastu samačkih domaćinstava, dok nerazvijena karakteriziraju visoka stopa fertiliteta, ali i nezavidni egzistencijalni uvjeti za život.
Posebna je odgovornost društva spram tzv. ranjivih porodica, unutar kojih se nalaze invalidizirane, bolesne i nemoćne osobe. Uostalom, krizom zahvaćena porodica nikada ne skončava na razini te mikro zajednice, nego se prelijeva u širi društveni okvir. Valja, također, imati u vidu da se kriza porodice daleko dramatičnije prenosi na širu društvenu zajednicu ako je ona patrijarhalnog karaktera, nego što se to dešava u obiteljski atomiziranim i socijalno sređenim društvima.
Porodica u bosanskohercegovačkom društvu
Prema stručnim ekspertizama, demografska tranzicija bosanskohercegovačkog društva, uključujući i transformiranje ovdašnje porodice, odvijala bi se prirodnim putem okvirno sve do 2025. godine, uz pozitivni prirast stanovništva, postepeno povećanje starosnih kategorija u ukupnoj populaciji, lagano smanjivanje prosječnog broja članova domaćinstva itd., ali da se, u međuvremenu, nije desio rat i izrazito negativna promjena uvjeta za život na ovim prostorima. Umjesto postepene transformacije demografske strukture stanovništva, njena promjena je bila nagla i nadasve šokantna, o čemu svjedoče rezultati provedenih istraživanja. Ovdje ćemo pomenuti samo neka.
Potkraj 2008. godine u Republici Srpskoj je realiziran istraživački projekat za izradu Stretegije razvoja porodice, a pod pokroviteljstvom Ministarstva za porodicu, omladinu i sport u tamošnjoj entitetskoj Vladi. Istraživački tim, kojim je rukovodio Prof. Dr. Ivan Šijaković, ustanovio je da Republiku Srpsku trenutno karakterizira „negativna stopa prirodnog priraštaja“ i „poremećaji u vitalnim strukturama sa nizom negativnih posljedica“, a posebno u domenu „smanjenja rađanja i povećanja smrtnosti“, pogoršavanja starosne strukture stanovništva i sl. Ustanovljeno je također da na prostoru tog bosanskohercegovačkog entiteta „u posljednjih nekoliko godina“ traje „intenzivan pad stope fertiliteta, što u osnovi počiva na modelu niske reprodukcije“, odnosno da tu živi „prema procjenama za period 1996-2007. godina, znatno manji broj stanovnika u odnosu na 1991. godinu, što je posljedica intenzivnog raseljavanja stanovništva, procesa izbjeglištva, emigracije u inostranstvo, ratnog mortaliteta i pada stope prirodnog priraštaja.“
Ono što zavređuje posebnu pažnju je veoma neadekvatan teritorijalni razmještaj stanovništva u Republici Srpskoj. Gotovo dvije trećine žitelja koncentrirano je u zapadnom dijelu tog BiH entiteta. Došlo je do znatnog porasta broja stanovništva u urbanim sredinama (Banja Luka, Bijeljina, Istočno Sarajevo, Doboj, Prijedor, Trebinje..) „zahvaljujući mehaničkom prilivu i nešto povoljnijoj starosnoj strukturi“, dok su ruralna područja sve praznija. Istraživački tim se osvrnuo i na „podatke matičnih službi o broju rođenih i umrlih, koje ukazuju da je u posljednjih šest godina znatno veći broj umrlih nego rođenih“. Smanjen je i prosječan broj članova domaćinstava. Od predratnih 3,6 članova, koliko je imala Bosna i Hercegovina u 1991. godini, Republika Srpska je u 2006. godini spala „na 3,2 člana po domaćinstvu“.
Ali, ni u Federaciji BiH nije puno bolje stanje. Primjerenije kazano, samo je za nijansu manje lošija situacija od one u RS-u. Ili, još preciznije rečeno, samo pojedini kantoni unutar Federacije BiH, u koje spada i Sarajevski, nisu zahvaćeni negativnom stopom rasta stanovništva. Ne treba izgubiti iz vida da su se i oni primakli nultoj stopi demografskog prirasta.
U najkraćem, Federaciju BiH karakteriziraju negativni trendovi u svim bitnim segmentima društvene dinamike: u porastu starosne strukture stanovništva i mortaliteta, u padu nataliteta i fertilnosti, u negativnoj dobnoj i prostornoj distrubuciji stanovništva, u odlasku mladih sa tog područja itd. Sve je izraženije pražnjenje ruralnih područja i mehanički priliv stanovništva u urbane centre, naročito u Sarajevo, Tuzlu i Mostar.., koji neće moći pružiti sve ono što je bitno za kvalitetan život ljudi, a pogotovo u pogledu imperativnog revitaliziranja porodice, kao temeljnog stuba društva. Ona je do zabrinjavajućih razmjera ugrožena, o čemu svjedoči ne samo ekonomska pauperizacija i brojčano smanjenje članova domaćinstava, nego i porast nasilja, kako u njenom okrilju, tako i u cjelini društva, povećanje svih sociopatoloških fenomena (maloljetničke delikvencije, narkomanije, alkoholizma, korupcije.., uključujući i urušavanje temeljne skale društvenih vrijednosti i morala općenito), za koje se pouzdano zna da ih agregira i krizom zahvaćen porodični sistem u društvu.
Generalno govoreći, procjenjuje se da je svaka druga osoba u Bosni i Hercegovini pomjerena iz svog predratnog doma, jedni unutar zemlje, a drugi protjerivanjem u inozemstvo. Mnoga domaćinstva su naprosto desetkovana, ili čak upotpunosti uništena. Dijelovi porodica su invalidizirani, mnoga domaćinstva razdvojena iseljavanjem njihovih članova u treće zemlje, prisutna je destimulacija u zasnivanju bračnih zajednica i naročito rađanja djece itd.
Iako od 1991. godine nije obavljen popis, svi statistički pokazatelji i drugi relevantni uvidi ukazuju da smo suočeni sa tzv. „bijelom kugom“, odnosno zabrinjavajućim urušavanjem biološke supstance bosanskohercegovačkog društva. Posebno je izražen odlazak mladih i školovanih ljudi iz ovih područja u druge zemlje. Dugoročnije gledano, to je najveći mogući gubitak za bosanskohercegovačko društvo i državu.
Da ne bi bilo nerazumijevanja, valja pojasniti prednju konstataciju: U traženju „alibija“ za odsustvo konkretnih aktivnosti na planu zaustavljanja negativnog prirasta stanovništva u bosanskohercegovačkom društvu, često se, iz aktualnog političkog establišmenta, mogu čuti floskule kako unutar ove zemlje uopće nema patriotskog sentimenta mladih (što će reći fertilno sposobnog dijela populacije). Govori se kako oni jedva čekaju da nekuda odu jer mrze ovu zemlju i tome sl., a što uopće nije tačno. Prema rezultatima niza istraživanja, a ovdje ćemo pomenuti samo dva: („Prony“, 2002) i („Motivi odlaska mladih iz BiH“, 2000), u kojima je sudjelovao i autor ovog teksta, čak preko 70% ispitanika se izjasnilo da bi, „pod istim uvjetima školovanja i mogućnostima zaposlenja, radije živjelo u Bosni i Hercegovini nego u bilo kojoj drugoj zemlji.“
Ljudski resursi se smatraju najdragocjenijim faktorom razvoja u svakoj državi koja iole drži do sebe. Posebno se respektira njihovo kvalitativno obnavljanje, rađanje djece, zdravstvena zaštita i obrazovanje, zapošljavanje i rješavanje stambenih, kao i drugih egzistencijalno važnih pitanja, pogotovo mladih.
Ono što nas u Bosni i Hercegovini posebno treba zabrinuti jeste odnos društva prema vlastitom biološkom potencijalu. Umjesto da se ljudski resursi tretiraju kao najdragocjenija moguća komparativna prednost u razvoju ove zemlje, ponašamo se kao da je upravo obrnuto. Iako je riječ o relativno malom i etnološki „izmiksanom“ prostoru, na kome stoljećima izmiješani žive svi ovdašnji narodi (Bošnjaci, Hrvati i Srbi), kao i brojne nacionalne manjine, izostala je zajednički osmišljena, na razini cijelog društva i države artikulirana strategija odgovora na alarmirajući pad nataliteta. Umjesto toga, u posljednje vrijeme pokušavaju se separatno definirati „populacione politike“ i prijedlozi mjera za smanjenje negativnih trendova u prirastu stanovništa koje, zasigurno, neće rezultirati željenim efektima. Nije li, uostalom, apsurdno usvajati populacione politike za ovaj ili onaj entitet, odnosno kanton, a da dijelovi istih naroda koji u njima žive, odnosno segmenti istog društva (bosanskohevačkog), imaju drugačije „vizije nataliteta“ na nekom drugom dijelu vlastite domovine? Čak bi to bilo pretjerano i za najmnogoljudnije društvene zajednice, a kamo li za Bosnu i Hercegovinu koja, po svemu sudeći, trenutno broji ispod četiri miliona stanovnika.
Pored naznačenog, kad govorimo o porodici u savremenom bosanskohercegovačkom društvu, čini se razložnim naglasiti i sljedeće: evidentno je da su „erodirale“ neke njene ključno važne uloge, kao što je socijalizirajuća-odgojna, ekonomsko-zaštitna, te emotivno-identifikacijska funkcija. S druge strane, ovdašnje društvo još nije spremno da na sebe preuzme ono što je do sada dominantno bila „briga porodice“, kako u socijaliziranju ličnosti, odnosno oblikovanju sistema vrijednosti kod djece, tako i u njihovom ekonomskom i socijalnom zbrinjavanju. Na taj način dobili smo “vakum- područje“ koga popunjava: ulica, vršnjaci, mediji, uključujući i svakovrsne internetske sadržaje, nerijetko pogubne po mentalno-karakterni razvoj mladih osoba i tome sl. Najkraće kazano, svjedoci smo:
– Napuštanja patrijarhalnih manira u porodici;
– Nepostojanja elementarnih preduvjeta za zaživljavanje nukleusne porodice kakvu imaju skandinavske i neke druge razvijene zemlje, što se veoma loše odražava na socijalizaciju djece;
– Ono što porodica propusti u odgoju djece, popunjava neko drugi (ulica, vršnjaci, medijski sadržaji..);
– Umišljanje da je djetetu dovoljan računar, pristojan džeparac i vlastita soba sa internet konekcijom, vraća se kao bumerang i roditeljima i društvu kada se takvo dijete sunovrati u kriminal, nasilje, drogu..;
– Budući da je škola veoma važan faktor u ukupnom socijaliziranju mladih osoba, u njenom radu se nikako ne bi smjelo desiti zapuštanje odgojne u korist obrazovne komponente. Imperativno je da u tom smislu budu prilagođeni odgojno-edukacijski sadržaji;
– Posebno je važno da u multilateralnim društvima, kakvo je i bosanskohercegovačko, odgojno-edukacijski sadržaju budu otvoreni i tolerantni spram kulturno-tradicijskih, religijskih i drugih različitosti;
– Za budućnost bosanskohercegovačkog društva nema „razornije bombe” od segregacijskih sadržaja u odgojno-obrazovnom sistemu.
Stanje u Kantonu Sarajevo
Polazeći od činjenice da Kanton Sarajevo spada u imigracijski atraktivno područje, u kome se nalazi i glavni grad države, kroz komparativno istraživanje koje je nedavno realizirano, a obuhvatilo je 442 porodice, od čega 222 domicilnih i 220 useljeničkih, uključujući i urbana i ruralna naselja, odnosno svaku od devet općina koje su u sastavu ove regije, željelo se provjeriti ne samo kako u strukturalnom smislu izgledaju ovdašnja domicilna i useljenička domaćinstva, nego i to koliko je porodica zadržala od svoje ranije funkcionalnosti, unutarporodične kohezivnosti i sl.
Pošto će rezultati ovog istraživanja biti posebno prezentirani, apostrofirat ćemo samo sljedeće:
a) Od ukupno anketiranog broja, nuklearnom tipu porodice pripada 88,5%, a proširenom
svega 11,5% domaćinstava;
b) U strukturalnom smislu:
– najfrekventnije su četveročlane porodice – 52%
– petočlanih je 20,4%
– tročlanih je 19,9%
– šestočlanih 6,3%
– zanemarljiv procenat (1,4%) je onih koji imaju veći broj članova od navedenog.
c) U pogledu prihoda, kako redovnih, tako i vanrednih, nije uočena bitnija razlika između domicilnih i useljeničkih porodica, kad je riječ o ocu. Međutim, prihodovanje majke je osjetno lošije kod imigracijskih domaćinstava, nego što je to slučaj u domicilnim porodicama, što se može vidjeti i iz narednih grafikona:
d) U pogledu zanimanja roditelja također je prisutna razlika između domicilne i migracijske porodice, što se vidi iz narednih grafikona:
e) U istraživanju se došlo i do veoma zanimljive, pozitivno vrijednosne identifikacijske skale u pogledu: pripadanja vlastitoj porodici, unutarporodičnih relacija, načina života, uklapanja u komšiluk itd., što karakterizira patrijarhalni tip ljudskih zajednica, a korespondira i sa otvorenošću ovdašnjeg društva koje se, kao takvo, stoljećima sedimentiralo na ovom prostoru. Naredni grafikon je u tom smislu više nego znakovit: apsolutna većina ispitanika se opredijelila za modalitet odgovora pod rednim brojem 7 – potpuno zadovoljan, dok je nezadovoljnih, manje zadovoljnih, indiferentnih, bilo izrazito malo.
Anketirani su se slično izjasnili i po drugim identifikacijskim segmentima, od kojih smo neke već pomenuli.
Umjesto zaključka
Iako se, zbog nedavnog rata i poratne devastacije, u savremenom bosanskohercegovačkom društvu desila nagla i šokantna promjena njegove strukture, uključujući i porodični sistem, sa radikalnim padom nataliteta i porastom mortaliteta, umjesto jedne prirodne, postepene demografske tranzicije koja je, prema stručnim ekspertizama trebala trajati okvirno sve do 2025. godine i to uz pozitivan prirast stanovništva, te postepeno povećanje starosnih kategorija u ukupnoj populaciji, kao i lagano smanjenje prosječnog broja članova domaćinstva, evidentno je da je ovdašnja porodica još uvijek zadržala određene pozitivne karakteristike patrijarhalnih društava.
To nikako ne znači da je ovdje moguće zaustaviti u svijetu već uveliko prisutni trend promjene porodičnih sistema, odnosno transformacije ne samo patrijarhalne porodice u nuklearnu, nego i neke dodatne promjene unutar ove druge, koje se odvijaju na fonu planetarno preferirajućeg liberalizma i individualizma.
Ali, valja se zapitati: što je u tim procesima doista dobro i kako ga, kao takvog, ugraditi u ovdašnju demografsku tranziciju, a šta, opet, spada u loša iskustva i kako ih izbjeći? Kažu da se pametni uče na tuđim greškama, a oni koji to nisu, na vlastitim.
Jedno je ipak sigurno. Nema dragocjenijeg resursa od ljudskog. Samo zapuštena društva ne misle da je tako. Zato se uvijek i nalaze na margini svega onoga što je vrijedno pomena.