Kantonalna javna ustanova “Porodično savjetovalište”

Odjeljenje za razvojno-istraživačke i promotivne poslove

 

Aldijana Kokić, dipl. psiholog

 

SAŽETAK

 

Cilj ovog rada je ispitivanje segmenta porodičnih odnosa- prihvatanje/ odbijanje roditelja kao faktora rizika zloupotrebe psihoaktivnih supstanci kroz ispitivanje iskustva rehabilitiranih ovisnika o drogama o stepenu roditeljskog prihvatanja/odbijanja, kao i ispitivanje njihovih očekivanja u procesu resocijalizacije i reintegracije u porodici i socijalnoj sredini.

 

Ispitivanje je provedeno na uzorku od 92 bivša ovisnika o psihoaktivnim supstancama. Primijenjena  je skraćena verzija Rohnerovog Upitnika roditeljskog prihvatanja/ odbijanja, te upitnik o sociodemografskim podacima i očekivanjima od porodice u postrehabilitacijskom periodu.

 

Rezultati ovog istraživanja su pokazali da postoji značajna razlika u prihvatanju/ odbijanju oca i majke, te percipiranom ponašanju majki i očeva na dimenzijama topline, agresivnosti i indiferentnosti, dok ne postoji značajna razlika u nediferenciranom odbijanju majki i očeva. Očevi su percipirani kao više odbijajući, agresivniji i indiferentniji, te manje topli nego majke. Mlađi sudionici istraživanja su očeve percipirali najagresivnijima. Ispitujući spolne razlike u odbijanju, utvrđeno je da ženski sudionici percipiraju više nediferencirano odbijanje majki. Pokazale su se statistički značajne razlike u odbijanju roditelja između grupa ispitanika koje žive u različitim uslovima života, odnosno pojedinci koji žive sami percipiraju najviše roditeljsko odbijanje. Također, rezultati pokazuju da se osobe različitog bračnog statusa razlikuju prema stepenu nediferenciranog odbijanja majke, odnosno da razvedene osobe imaju značajno više nediferencirano odbijanje majke. Toplina oca je percipirana značajno nižom kod osoba koje žive u izvanbračnim zajednicama. Najveći broj sudionika istraživanja ne očekuje veliku podršku od strane porodice i smatra da se samo trudom mogu ispuniti njihova očekivanja.

 

Ključne riječi: ovisnost, dimenzije roditeljskog prihvatanja/ odbijanja, starosna dob, spol, uslovi života, bračni status, razlog uzimanja supstanci, očekivanja od porodice.

 

 

1. UVOD

 

Iako zloupotreba raznih psihoaktivnih supstanci seže u daleku prošlost ljudskog roda, još uvijek se prema posljedicama koje uzrokuje pojedincu, porodici i zajednici smatra  jednom od najtežih socio-patoloških pojava današnjice. Čak ni višedecenijski napori međunarodne zajednice u zaustavljanju širenja ovog problema nisu rezultirali  radikalnim uspjehom.

 

Prema definiciji Svjetske zdravstvene organizacije (1957), ovisnost je „stanje periodične ili hronične intoksikacije, izazvano ponavljanim unošenjem droge“. To stanje karakteriziraju promjene ponašanja i druge psihičke reakcije koje uključuju prisilu za povremenim ili trajnim uzimanjem sredstava ovisnosti kako bi se postigao njihov psihološki učinak ili da bi se uklonila neugoda ako se uzimanje prekine (Ljubotina i Galić, 2002). Savremena definicija SZO, prema Međunarodnoj klasifikaciji bolesti – MKB 10, sindrom ovisnosti definira kao „grupu fizioloških, ponašajnih i kognitivnih pojava u kojima upotreba izvjesne supstance ili klase  supstanci dobija kod navedene osobe mnogo veći prioritet od drugih oblika ponašanja koji su nekad imali veću vrijednost“ (Cerić i sar., 2007).

 

Iako zloupotreba psihoaktivnih supstanci i razvijanje ovisnosti predstavljaju  fenomen koji se nastoji objasniti sa različitih aspekata i putem različitih teorijskih koncepata, odavno je jasno da se radi o multifaktorijalnom tipu uzročnosti u kojem dominira princip inerakcijskog odnosa između ličnosti, sredine i psihoaktivne supstance. Bez obzira na složenost takvog sistema, nastanak ovisnosti o drogama obično se pripisuje karakteristikama porodičnog okruženja, školskog sistema i šire društvene zajednice, a u našim uvjetima života, poslijeratnim, tranzicijskim, rizičnim faktorima svakako  možemo dodati i široku paletu psihosocijalnih faktora koji su posljedica teških psiholoških ratnih trauma.

 

Zloupotreba droga se može pojaviti u svakoj porodici, često je postepena, na početku dobro prikrivena, neupadljiva, uslijed čega mnogi roditelji  kasno saznaju za ovisnost svoje djece.

 

Prema rezultatima istraživanja o maloljetničkoj delinkvenciji, provedenim 2006./ 2007. godine na području Kantona Sarajevo, evidentno je da je svaki četvrti delikvent ovisan o marihuani, a svaki treći marihuanu uključuje u svoj stil provođenja slobodnog vremena družeći se sa vršnjacima od kojih svaki drugi konzumira drogu (Obradović, 2008). Ovi pokazatelji upućuju da zloupotreba droga, eksperimentiranje sa drogama i/ili druženje sa vršnjacima koji njeguju ovakav životni stil, predstavlja kompleksan problem koji je često povezan i sa drugim oblicima devijantnog i društveno neprihvatljivog ponašanja mladih.

 

Uzimajući u obzir važnost problema ovisnosti i negativne posljedice koje sa sobom nosi, u našem istraživanju smo za predmet istraživanja izabrali ovisnost o psihoaktivnim supstancama, dok je problem našeg istraživanja roditeljsko odbijanje kao faktor rizika za zloupotrebu ovih supstanci.

 

Naime, poznato je da porodica predstavlja primarno socijalno okruženje u životu čovjeka i ima najvažniji utjecaj na socijalizaciju djeteta tokom ranih godina života (Vasta i sur., 1998). Bez obzira na njene raznolike oblike, porodica se prepoznaje kao socijalna jedinica koja predstavlja most između pojedinca ka društvenoj zajednici. Prema Hewstone i Stroebe (2003) kvaliteta ranih socijalnih odnosa ključna je za kasniji razvoj, a rane privrženosti oblikuju modele koji se primjenjuju i u kasnijim socijalnim odnosima, te stoga utječu na to kako osoba ulazi u nove odnose. Pošto je porodica osnovni okvir za za­do­vo­ljenje je­dne od ba­zič­nih ljudskih potreba- potrebe za pripadanjem, ukoliko ona nije u sta­nju da pru­ži dovoljno podrške, uvažavanja, emocionalne topline u sazrijevanju djeteta, ono će potražiti zadovoljenje ovih potreba u nekoj drugoj, ko­he­ziv­nijoj grupi (npr. grupi ovisnika).

 

Rohner-ova teorija roditeljskog prihvatanja/ odbijanja (Parental Acceptance – Rejection TheoryPART, 1984) nastoji objasniti i predvidjeti načine na koje roditeljsko prihvatanje i odbijanje utječu na bihevioralni, kognitivni i emocionalni razvoj djeteta, te na funkcioniranje pojedinca u odrasloj dobi (Rohner, 2002). Općenito gledajući, prema Rohneru možemo razlikovati dvije grupe roditelja: prihvatajuće i odbijajuće. Roditelji koji prihvataju svoju djecu pokazuju ljubav i fizički i verbalno, putem dodira, odnosno pohvalama, podrškom, isticanjem kvaliteta i vrijednosti svog djeteta, dok roditelji koji djecu odbacuju pokazuju otpor prema njima, neodobravanje, kritiku, a nerijetko i omalovažavanje. Odbacivanje se manifestira na dva načina: neprijateljstvom i agresivnošću s jedne strane i ravnodušnošću i zanemarivanjem s druge strane. Agresivnost roditelji iskazuju nerijetko i fizičkim udaranjem ili verbalnim vrijeđanjem. Indiferentni roditelji ne obraćaju pažnju na potrebe djeteta, pri čemu su i fizički i psihološki udaljeni od djeteta (Sanković, 2005).

 

Istraživanja pokazuju da je kvaliteta odnosa roditelj-dijete okarakterizirana kao roditeljsko prihvatanje (ljubav) i odbijanje (nedostatak ljubavi) glavni prediktor psihološkog funkcioniranja i razvoja djece i odraslih. Utvrđeno je da postoji povezanost između roditeljskog prihvatanja/ odbijanja i problema mentalnog zdravlja kao sto su depresija, ponašajni problemi i zloupotreba droga (Rohner, 2002).

 

Veliki broj istraživača početak konzumacije psihoaktivnih supstanci objašnjava kvalitetom odnosa unutar porodice. Neki autori ovisnost o psihoaktivnim supstancama smatraju logičnom posljedicom roditeljskog odbijanja. Prema istim autorima zloupotreba supstanci može se shvatiti kao oblik suočavanja čiji je cilj minimalizirati psihičku bol izazvanu percepcijom odbacivanja roditelja (Greblo, 2005). Rezultati istraživanja (Campo i Rohner, 1992, prema Rohner, 2002) pokazuju da percipirano odbijanje majke i oca u djetinjstvu teži da bude značajno više među ovisnicima o psihoaktivnim supstancama nego kod onih koji nisu ovisni. Značajno, iako još uvijek neobjašnjeno, očevo odbijanje više uzrokuje zloupotrebu supstanci kod oba spola nego majčinsko odbijanje. Rezultati istraživanja (Dwairy, 2009) pokazuju da su očevi više odbijajući i manje prihvatajući nego majke, te da su muški adolescenti više odbijeni i manje prahvaćeni nego ženski adolescenti.

 

Prilikom identifikacije prediktivnih faktora zloupotrebe psihoaktivnih supstanci na prvom mjestu ističe se važnost porodice. Preko porodice je moguće prevenirati pojavu zloupotrebe supstanci i razvoj ovisnosti, a kakav će odnos dijete imati prema psihoaktivnim supstancama zavisi i od porodičnog ambijenta u kojem odrasta (Grupa autora, 2006). Za prevenciju upotrebe psihoaktivnih supstanci najvažnija je stabilna porodica koja treba omogućiti pravilno sazrijevanje ličnosti svog djeteta (individualnost, samopouzdanje, samopoštovanje) kroz jasno definirane porodične odnose, uz stalno prisustvo podrške, ljubavi, ali i neprestanog nadzora svog djeteta. Upravo ovako jaka i stabilna porodica koja je sačuvala svoj kult, svoju osnovnu funkciju (emocionalnost), koja njeguje moralne norme i pruža zdrav model ponašanja predstavlja snažan zaštitni faktor, a time i siguran model za prevenciju zloupotrebe droga.

 

Pojedinci koji su imali problem ovisnosti o drogama se najčešće nalaze u situacijama bez kvalitetne pomoći i podrške užeg i šireg socijalnog okruženja, te su skloniji recidivu. U toj paleti potreba za psihosocijalnom podrškom, porodica je značajan resurs za pomoć u održavanju funkcionalnosti svog rehabilitiranog člana. Naime, snaga porodice u procesu resocijalizacije i društvene reintegracije je velika, a koraci koje treba i može poduzeti na tom putu, pozitivno doprinose kvaliteti socijalne adaptacije i funkcionalnosti rehabilitiranog člana.

 

Obrasci interakcije porodice utječu na ponašanje svakog njezinog člana. U sistemskoj porodičnoj terapiji u tretmanu ovisnosti u koji je uključena porodica, osoba ovisna o opojnim drogama predstavlja podsistem unutar porodice, te se na nju gleda kao na osobu čiji simptomi imaju veliki utjecaj na funkcioniranje porodičnog sistema. Ti su simptomi i indikatori nečega što se zbiva unutar porodice (Szapocznik, Kurtines, 1989, prema Serdarević i Maričić, 2007). Mnogobrojna istraživanja ukazuju na specifičan utjecaj ovisnosti na različite porodične strukture. Mnoge porodice su disfunkcionalne na način da su uloge članova poremećene, nema interakcija među članovima, te je jedina poveznica porodice dijeljenje istog životnog prostora. Pojavom problema i usmjeravanjem na njega, porodica se ponovno konsolidira. S druge strane, Stephanie Brown, američka stručnjakinja iz područja ovisnosti, opisuje porodicu s problemom ovisnosti kao funkcionalnu zajednicu koja postaje disfunkcionalna tek kada se član koji je ovisan podvrgne tretmanu i mijenja svoju dosadašnju ulogu unutar porodice. Stoga je važno da se cijela porodica uključi u tretman da bi se lakše nosila sa promjenama koje slijede i ugrožavaju dosadašnju porodičnu strukturu. Temeljna pretpostavka sistemske porodične terapije jeste da će promjena u bilo kojem dijelu sistema dovesti do promjena i u ostalim njegovim dijelovima (Serdarević i Maričić, 2007).

 

Iskustva pokazuju da se tokom liječenja ovisnika porodica često nedovoljno kontinuirano uključuje u proces pomoći i podrške svojim članovima, te je rizik od recidiva u postrehabilitacijskom periodu značajan. Paralelnim, stručno vođenim radom kako sa pojedincem, tako i sa njegovom porodicom, moguće je postići veći stepen socijalne adaptiranosti, funkcionalnosti i kvalitete života cijelog porodičnog sistema.

 

 

2. CILJEVI ISTRAŽIVANJA

 

Cilj ovog istraživanja jeste ispitivanje iskustava rehabilitiranih ovisnika o stepenu roditeljskog prihvatanja/ odbijanja, kao i ispitivanje njihovih očekivanja u procesu resocijalizacije i reintegracije nakon završene detoksikacije i rehabilitacije u specijalizarinim ustanovama i terapijskim zajednicama. Dosadašnje spoznaje govore da emocionalna iskustva u ranom razdoblju života mogu imati značajne i dugotrajne posljedice na razvoj pojedinca tako da djeluju i strukturiraju kvalitetu njegovih odnosa u adolescenciji i zreloj dobi (Bowlby,1969, prema Vasta i sur., 1998). Porodica ima značajnu ulogu kako u ranom otkrivanju, tako i u fazama odvikavanja od zloupotrebe psihoaktivnih supstanci, pri čemu neki autori (Rohner, 2002) tvrde da je roditeljsko odbijanje etiološki povezano sa zloupotrebom droga.

 

Rezultati istraživanja će se koristiti za koncipiranje programa primarne, sekundarne i tercijarne prevencije zloupotrebe psihoaktivnih supstanci.

 

U skladu sa postavljenim ciljem istraživanja ispitali smo sljedeće probleme:

 

 

3. PROBLEMI

 

3.1. Problemi

 

3.1.1. Ispitati postoji li razlika u percipiranom odbijanju/ prihvatanju ili u nekoj od dimenzija- topline, agresivnosti, indiferentnosti i nediferenciranog odbijanja od strane majke i/ili oca.

3.1.2. Ispitati postoji li razlika u percipiranom odbijanju/ prihvatanju roditelja ili u nekoj od dimenzija- topline, agresivnosti, indiferentnosti i nediferenciranog odbijanja između grupa ispitanika različitih u odnosu na starosnu dob, spol, uslove života, bračni status, bračni status roditelja.

3.1.3. Ispitati postoji li razlika u percipiranom odbijanju roditelja ili u nekoj od dimenzija- topline, agresivnosti, indiferentnosti i nediferenciranog odbijanja između grupa ispitanika u odnosu na razlog uzimanja supstanci, dužinu apstiniranja i perioda do prvog saznanja roditelja o konzumiranju (zloupotrebi droge), tj. ovisnosti djeteta.

3.1.4. Ispitati kakva su očekivanja rehabilitiranih ovisnika od porodice u postrehabilitacijskom periodu.

 

U skladu sa definiranim problemima, postavili smo sljedeće hipoteze:

 

3.2. Hipoteze

3.2.1. Postoji razlika u percipiranom odbijanju/ prihvatanju ili u nekoj od dimenzija- topline, agresivnosti, indiferentnosti i nediferenciranog odbijanja od strane majke i/ili oca.

3.2.2. Postoji razlika u percipiranom odbijanju/ prihvatanju roditelja ili u nekoj od dimenzija-topline, agresivnosti, indiferentnosti i nediferenciranog odbijanja između grupa ispitanika različitih sociodemografskih karakteristika.

3.2.3. Postoji razlika u odbijanju roditelja ili u nekoj od dimenzija- topline, agresivnosti, indiferentnosti i nediferenciranog odbijanja između grupa ispitanika u odnosu na razlog uzimanja supstanci, dužinu apstiniranja i perioda do prvog saznanja roditelja o konzumiranju (zloupotrebi droge), tj. ovisnosti djeteta.

3.2.4. Rehabilitirani ovisnici od porodice očekuju podršku i pomoć u resocijalizaciji, socijalnoj adaptaciji i društvenoj reintegraciji nakon tretmana.

 

 

4. METODA ISTRAŽIVANJA 

4.1. Sudionici u istraživanju

Istraživanje je provedeno na uzorku od 92 bivša ovisnika o drogama, od kojih je 5 nepotpuno ispunilo upitnike, te su u daljnjoj obradi podataka korišteni rezultati 87 sudionika (71 muškarac i 16 žena). Sudionici su korisnici usluga: J.U. „Zavod za alkoholizam i druge toksikomanije Kantona Sarajevo“ (59 ili 67,8%), J.U. „Terapijska zajednica Kampus“ (15 ili 17,2%) i UG „PROI“ (13 ili 14,9%), starosne dobi od 21 do 41 godine. Većina sudionika (85,1%) ima srednju stručnu spremu, njih 9,2 % ima nižu stručnu spremu, a jedan sudionik ima visoku stručnu spremu. 

 

4.2. Mjerni instrument

U istraživanju je primijenjen upitnik koji sadrži četiri dijela.

 

Prvi dio upitnika se odnosi na pitanja o sociodemografskim podacima kojim su prikupljeni opći podaci o ispitaniku i njegovoj porodici, te pitanja o dužini apstiniranja, razlozima uzimanja psihoaktivnih supstanci, te o vremenu koje je proteklo do saznanja njihovih roditelja za zloupotrebu droge.

 

Drugi i treći dio upitnika jeste upitnik roditeljskog prihvatanja/odbijanja za procjenu prihvatanja/odbijanja majke, odnosno oca. Upitnik roditeljskog prihvatanja/odbijanja-PARQ (eng. Parental Acceptance/Rejection Questionnaire, Rohner, 1984) je instrument samoprocjene konstruiran za mjerenje individualne percepcije roditeljskog prihvatanja i odbijanja. U ovom istraživanju korištena je skraćena verzija originalnog upitnika koja sadrži 24 čestice i to u dvije paralelne forme od kojih se jedna odnosi na procjenu majke, a druga na procjenu oca. Svaka čestica upitnika sadrži opis ponašanja majke, odnosno oca prema sudioniku istraživanja u periodu njegovog odrastanja, tj. u dobi od 7-12 godina. Zadatak sudionika je da za svaku tvrdnju izabere jedan od predloženih odgovora (nikada-1, rijetko-2, ponekad-3, uvijek-4) ovisno o tome u kojoj mjeri smatra da navedeno ponašanje odgovara ponašanju njegove majke/oca u ispitivanom razdoblju odrastanja. Upitnik se sastoji od četiri subskale koje mjere sljedeće dimenzije:

  • roditeljsku toplinu/prihvatanje (TOP)
  • roditeljsku agresivnost/neprijateljstvo (AGR)
  • roditeljsku indiferentnost/ zanemarivanje (IND)
  • roditeljsko nediferencirano odbijanje (NED).

 

Subskale su definirane na sljedeći način:

 

Subskala roditeljske topline/ prihvatanja mjeri percipiranu toplinu i ljubav od strane roditelja, a koja se očituje kroz iskazivanje ljubavi prema njima (npr. uvažavanje njihovih potreba, zainteresiranost za njihove aktivnosti i sl.)

 

Subskala agresivnosti/ neprijateljstva mjeri one postupke roditelja koje dijete percipira kao agresivne i neprijateljske, a mogu se očitovati kao fizička i verbalna agresivnost.

 

Subskala roditeljske indiferentnosti/ zanemarivanja mjeri percipiranu indiferentost i zanemarivanje od strane roditelja, koja se očituje u nezainteresiranosti roditelja za dijete, te nereagiranju na njegove fizičke i emocionalne potrebe.

 

Subskala roditeljskog nediferenciranog odbijanja mjeri doživljaj sudionika da su nevoljeni bez nužnog osjećaja neprijateljskog/ agresivnog ili prekomjerno indiferentnog/odbijajućeg ponašanja od strane njihovih roditelja.

 

Rezultat svakog sudionika može se izraziti na svakoj pojedinoj subskali, zatim kao ukupan rezultat (Indeks prihvatanja/odbijanja, IPO), te kao složeno odbijanje roditelja (SOD). Rezultat ispitanika na svakoj subskali dobija se sabiranjem zaokruženih vrijednosti za sljedeće čestice: TOP- čestice 4,8,12,16,20; AGR- čestice 1, 5,9,17,21,24; IND- čestice 2,6,10,14,18,22; NED- čestice 3,7,11,15,19,23. Ukupan rezultat (IPO) je zbir rezultata na sve četiri subskale uz prethodno invertiranje rezultata na subskali toplina/prihvatanje. Rezultat složenog odbijanja roditelja (SOD) dobija se sabiranjem čestica subskala agresivnost /neprijateljstvo, indiferentnost/ zanemarivanje i nediferencirano odbijanje.

 

Viši ukupan rezultat na svim subskalama, viši indeks prihvatanja/odbijanja i viši indeks složenog odbijanja znači veće percipirano roditeljsko odbijanje, dok za subskalu topline/prihvatanja veći rezultat znači veće percipirano prihvatanje od strane roditelja.

 

Četvrti dio upitnika se sastoji iz dva dijela, od kojih prvi dio ispituje očekivanja sudionika od porodice nakon završetka tretmana, a drugi način ispunjenja tih očekivanja. Zadatak sudionika istraživanja je da označi ponuđene odgovore koji predstavljaju njegova očekivanja od porodice, odnosno način njihovog ispunjenja.

 

4.3. Postupak

U okviru pripremnih aktivnosti za realizaciju istraživanja uspostavljena je saradnja sa J.U. „Zavod za alkoholizam i druge toksikomanije Kantona Sarajevo“, J.U. „Terapijska zajednica Kampus“ i UG „PROI“. U svakoj od institucija- učesnica dogovorena je dinamika i način provođenja istraživanja, te zadužena odgovorna osoba za realizaciju istraživanja. Za svaku instituciju prethodno je pripremljeno pismeno uputstvo za popunjavanje upitnika, te su obavljene usmene konsultacije u pojedinim slučajevima, s ciljem što kvalitetnijeg provođenja istraživačkog postupka i validnosti prikupljenih podataka. Ispunjeni upitnici su potom dostavljeni voditelju istraživanja u KJU “Porodično savjetovalište“, nakon čega je urađena logička analiza upitnika, statistička obrada podataka i interpretacija rezultata.

 

Prikupljeni podaci su obrađeni pomoću statističkog programa za društvene znanosti SPSS 12.0 for Windows.

 

 

5. REZULTATI ISTRAŽIVANJA I DISKUSIJA

 

Posmatrajući dobivene rezultate na uzorku od 87 ispitanika, u odnosu na predmet i cilj istraživanja, hipotetički okvir i postavljene probleme ispitivanja roditeljskog prihvatanja/ odbijanja i očekivanja od porodice u postrehabilitacijskom periodu, identificirani su sljedeći pokazatelji:

 

5.1. Sociodemografske karakteristike sudionika istraživanja, razlozi korištenja droga, dužina apstinencije i otkrivanje ovisnosti u porodici

 

Za sociodemografske podatke i podatke o korištenju psihoaktivnih supstanci korištene su frekvencije opredjeljivanja za ponuđene odgovore.

 

Sagledavajući sociodemografske karakteristike ispitanika evidentno je da najveći broj njih (67,9%) živi sa roditeljima, 20,2% sa partnerom, 10,7% žive sami i 1,2 % živi sa rođacima. Većina njih nije oženjena/ udata (60,5%), 19,8% živi u bračnoj zajednici, 16,3 % su razvedeni, a 3,5% živi u vanbračnoj zajednici. Ovakav bračni status sudionika našeg istraživanja se mogao i očekivati, s obzirom na činjenicu da ih većina živi u primarnim porodicama koje se brinu za njih.

 

Najveći broj sudionika (55,2%) potiče iz potpunih, dok 44,5% potiče iz nepotpunih porodica (razvedeni roditelji, jedan ili oba roditelja su umrli). Rezultati istraživanja nisu uvijek jednoznačni u pogledu utjecaja strukture porodice na razvoj ovisnosti. Greblo (2005) navodi kako su u nekim istraživanjima (Galić i sur., 2001, Glavak, 1998)  cjelovitost primarne porodice nije  pokazala kao relevantan faktor zloupotrebe droga kod adolescenata. Kurdek i Sinclair (1988, prema Lacković– Grgin, 1994) navode kako prilagođavanje adolescenata nije povezano sa strukturom porodice nego s konfliktima, odnosno dimenzijom interpersonalnih odnosa u porodici. Navedeni autori zaključuju kako je odvojenost od oca ili majke, pa i od porodice u cjelini manje štetna od loše atmosfere koja može ostaviti trajne posljedice na razvoj pojedinca. Dodatni argument u prilog navedenim nalazima daju i rezultati istraživanja (Glavak, 1998, prema Greblo, 2005) koji potvrđuju da se bračni status roditelja ovisnika ne razlikuje značajno od bračnog statusa roditelja nekonzumenta psihoaktivnih supstanci.

Sudionici istraživanja se razlikuju po dužini apstiniranja. Najviše njih (38,4%) apstinira mjesec dana, 25,4% apstinira pola godine, 24,4% godinu dana, dok  njih 11,7 apstinira dvije ili više godina.

 

Kao najčešći razlog početka konzumiranja droge sudionici navode znatiželju  (47,1%). Poznato je da mladi istražuju, probaju i predaju se opasnostima i tako ostvaruju svoju potrebu za doživljavanjem uzbuđenja, osjećajem pripadanja, potvrđivanjem, ispitivanjem granica mogućeg, sigurnog i dozvoljenog (Ćurčić, 2005). Međutim, bezazlena znatiželja najčešće je samo prvi korak ulaska u svijet droge (Pehar- Zvačko, 2003), na šta ukazuju i rezultati našeg istraživanja. Mladi lahko podcijene opasnost eksperimentiranja sa drogama, uvjereni da se od „lahkih“ droga ne može razviti ovisnost, a još uvijek nemaju dovoljnu zrelost za procjenu granice između eksperimentiranja, znatiželje i ozbiljnosti posljedica usmjerenih ka ovisnosti o sve „težim“ drogama. (Pehar- Zvačko, 2003).

 

Kao jedan od razloga početka konzumiranja psihoaktivnih supstanci učesnici su istakli i utjecaj vršnjaka, odnosno nagovor prijatelja (16,1%). Kroz pripadnost grupi vršnjaka mladi tragaju za svojim identitetom, posebno u periodu adolescencije. Najvažnije su adolescentske vršnjačke grupe čija je izražena karakteristika veoma očigledno konformiranje normama grupe, a istovremeno izrazit i rigidan antikonformizam u odnosu na norme odraslih, koji ima funkciju njihovog „oslobađanja“ od zavisnosti od odraslih (Rot, 2006). Međutim, to oslobađanje ponekad dovodi do identifikacije sa negativnim vršnjačkim grupama, odnosno sa vršnjacima koji su skloni različitim oblicima rizičnih ponašanja, eksperimentiranju sa drogama i sl. Djeca čiji su roditelji nedosljedni i neučinkoviti u odgoju će se rijetko identificirati sa roditeljima i prihvatiti njihove vrijednosti i standarde. U pravilu, takva se djeca identificiraju s drugom djecom koja imaju slične probleme u porodici, te tada utječu jedni na druge pri eksperimentiranju s drogama (Greblo, 2005). Nizom empirijskih istraživanja (Glueck, 1950.,Mead i Marsden, 1981, La Grange i White, 1984, prema Obradović, V., 2001) je potvrđena povezanost između identifikacije sa delinkventnim obrascima ponašanja vršnjaka i zloupotrebe droga. Ulazak u grupe u kojima se konzumira droga početak je srozavanja, a povratak je težak (Pehar-Zvačko, 2003).

 

Dio sudionika (14,9%) kao razlog uzimanja supstanci navodi probleme u porodici. Veliki broj istraživača početak konzumacije psihoaktivnih tvari objašnjava upravo kvalitetom odnosa unutar porodice (Greblo, 2005). Porodični ambijent u kojem dijete odrasta značajan je prediktor negativnih oblika ponašanja kao što je zloupotreba droga (Sanković, 2005).

 

Još jedan često navođen razlog početka uzimanja supstanci jeste dosada (14,9%). Neinformiranost o različitim načinima korištenja slobodnog vremena jedan je od uzroka dosade i neadekvatnog zadovoljenja potrebe za aktivnošću mladih. Nešto manji broj učesnika (9,2%) ističe nezadovoljstvo sobom kao razlog za posezanje konzumiranja droge. Osobe koje izgrade lošu sliku o sebi lahko postaju kandidati za drogu i delikvenciju (Pehar-Zvačko, 2003). Manji broj ispitanika (3,4%) je kao razlog početka konzumiranja droga neveo utjecaj partnera.

 

Najveći broj roditelja učesnika u istraživanju (45,3%) je za zloupotrebu droge saznao nakon druge ili treće godine, odnosno u fazi razvijene ovisnosti. Kod svega 12% sudionika roditelji su za ovisnost saznali u toku prve godine korištenja psihoaktivnih supstanci. Ovi pokazatelji upućuju na moguće probleme u odnosima između roditelja i djece, nedostatku komunikacije i nadzora nad onim što djeca rade. Često roditelji prepoznaju da se nešto događa sa njihovim djetetom, ali to zanemaruju, negiraju, odnosno ne žele prihvatiti činjenicu da su njihova djeca ovisna, minimiziraju ozbiljnost situacije, pa radije vjeruju različitim izgovorima svoje djece, nego da se suoče sa istinom i priznaju postojanje problema i potraže stručnu pomoć.

 

5.2. Indeksi prihvatanja/ odbijanja majke i oca

 

U svrhu provjere normaliteta distribucija dobivenih rezultata korišten je Kolmogorov- Smirn-ov test, a za odgovaranje na prvo istraživačko pitanje, odnosno da li postoji razlika u roditeljskom prihvatanju/ odbijanju ili u nekoj od dimenzija prihvatanja/odbijanja majke i oca,  primijenjen je T-test za zavisne uzorke. U Tabeli 1 prikazane su deskriptivne statističke vrijednosti za indekse, te razlika između aritmetičkih sredina (Z).

 

Tabela 1- Deskriptivne statističke vrijednosti

N Min Max Mdn M SD KSz Z
IPO majke 87 21 76 39 41,30 10,98 0,11** -4,22*
IPO oca 87 22 81 48 48,89 14,27 0,08*
TOP majke 87 5 20 16 15,14 3,5 0,14** -4,08**
TOP oca 87 5 20 12 12,48 3,77 0,13**
AGR majke 87 7 25 11 11,29 3,5 0,14** -2,95*
AGR oca 87 7 28 12 13,50 5,14 0,12**
IND majke 87 6 20 9 9,80 3,25 0,15** -3,86**
IND oca 87 6 24 12 11,93 4,35 0,13**
NED majke 87 6 22 9 10,37 3,16 0,17** -0,23
NED oca 87 6 21 10 10,94 3,96 0,14**
SOD 87 21 120 67 67,84 17,05 0,05*

**p<0,01

*p<0,05

Kolmogorov- Smirnov-im testom je utvrđeno da se distribucija u ispitivanim varijablama značajno razlikuje od normalne. Kod indeksa agresivnosti, indiferentnosti, nediferenciranog odbijanja, odbijanja majke i odbijanja roditelja distribucija je pozitivno asimetrična, što ukazuje na to da se rezultati ispitanika grupiraju oko nižih vrijednosti ispitivanih varijabli. Dakle, veći broj ispitanika ima niže vrijednosti indeksa, tj. niže percipiranu agresivnost, indiferentnost, nediferencirano odbijanje, odbijanje majke i manje roditeljsko odbijanje. Kod indeksa topline majke distribucija je negativno asimetrična, odnosno rezultati ispitanika grupiraju se oko viših vrijednosti, što indicira veću percipiranu toplinu majke. Distribucija rezultata indeksa topline oca i indeksa odbijanja oca je bimodalna, odnosno rezultati se grupiraju oko aritmetičke sredine, te oko viših vrijednosti varijable. Veličine indeksa upućuju na trend pozitivnih procjena ponašanja roditelja, međutim postoje razlike u percipiranju ponašanja majki i očeva.

 

S obzirom na to da distribucija rezultata u ispitivanim varijablama značajno odstupa od normalne, u obradi podataka korišteni su neparametrijski postupci. Posmatrajući rezultate prikazane u Tabeli 1 možemo vidjeti da postoji statistički značajna razlika u prihvatanju/ odbijanju oca i majke (Z=-4,22, p<0,01), te percipiranom ponašanju majki i očeva na dimenzijama topline (Z=-4,08, p<0,01), agresivnosti (Z=-2,95, p<0,05) i indiferentnosti (Z=-3,86, p0,05), što potvrđuje našu prvu hipotezu.

 

Rezultati istraživanja pokazuju da je indeks odbijanja oca značajno viši (Mdn=44) od indeksa odbijanja majke (Mdn=35). Dakle, očevi su pokazivali manje topline, ljubavi i brižnih, njegujućih, podržavajućih ponašanja, a više iskazivali agresivno ponašanje, češće su zanemarivali emocionalne, socijalne i fizičke potrebe svoje djece. Mogući razlog za to jeste češće razvijanje emocionalne privrženosti prema majci nego prema ocu. Drugi mogući uzrok manjeg prihvatanja od strane oca jeste što se porodica u našoj zemlji transformira iz patrijarhalne u savremenu, pri čemu su još uvijek prisutni brojni elementi patrijarhalne porodične organizacije poput podjele rada i autoriteta oca (Ackerman, 1987). To upućuje na zastupljenost izraženije podjele uloga između muškaraca i žena, odnosno očeva i majki, koja je karakteristična za tradicionalne porodične sisteme. Očevi u patrijarhalnim porodicama su najčešće strogi i ne pokazuju toplinu i ljubav prema djetetu. Također, veća je zaposlenost muškaraca u odnosu na žene, pa su očevi češće odsutni jer su uobičajeno oni hranitelji porodice, odnosno osiguravaju materijalna sredstva za egzistenciju porodice, dok je briga o djeci majčina uloga. Iako su i žene zaposlene, još uvijek se od njih očekuju da obavljaju tradicionalne uloge majke, supruge i domaćice. U brojnim istraživanjima je utvrđeno da je kod muškaraca u prosjeku agresivnost izraženija nego kod žena, što može utjecati na percipiranje očeva kao više odbijajućih u odnosu na majke. Dobiveni rezultati su u skladu sa rezultatima drugih istraživanja (Dwairy, 2009) prema kojima su očevi više odbijajući i manje prihvatajući nego majke..

 

Dobiveni rezultati pokazuju da su majke percipirane značajno toplije (Mdn=16) u odnosu na očeve (Mdn=12), što indicira da je ponašanje majke više sadržavalo emocionalne komponente kao što su toplina, pažnja, podrška, njega i briga za dijete. Majke su s njima više razgovarale toplo i s ljubavlju, istinski ih je zanimalo ono čime im se dijete bavi, češće su ih pohvaljivale za ispravne postupke i češće davale podršku nego očevi. U našoj sredini uloga oca je još uvijek opterećena patrijarhalnim shvatanjima gdje vlada mišljenje da je otac manje potreban djetetu od majke. Činjenica je da su djeca u prosjeku privrženija majci, ali to svakako nije posljedica toga da je majka potrebnija, već jednostavno se majka više bavi djecom. Moguće je da su očevi češće bili odsutni usljed veće zaposlenosti muškaraca, te su provodili manje vremena sa svojom djecom i propustili priliku da na vrijeme uspostave kvalitetan odnos sa njima. Poznato je i da očevi usljed kulturoloških utjecaja i odgoja teže nego majke ispoljavaju osjećaje i ponašanja povezana uz prihvatanje i podršku.

 

U našem istraživanju je utvrđeno da su očevi percipirani značajno agresivnijima (Mdn=12) u odnosu na majke (Mdn=11). Dakle, otac je češće ispoljavao ponašanja koja imaju karakteristike ljutnje, neprijateljstva ili srdžbe nego majka. Agresivnost može biti verbalna (upućivanje neprijateljskih, okrutnih riječi, vrijeđanje, psovanje, sarkazam, i sl.) i fizička (udaranje, guranje, čupanje, zadavanje boli)(Sanković, 2005). Pokazatelji istraživanja upućuju na to da su ispitanici percipirali češću očevu fizičku agresivnost, te ispoljavanje nestrpljenja, prijekora, verbalnog vrijeđanja, ponižavanja. Poznato je da su muškarci i fizički i verbalno agresivniji spol, a razlike su izraženije kod fizičke agresivnosti. Također, u našoj zemlji očevi su tradiocionalno predstavljali autoritet koji se ogledao u strogoći, hladnoći, dominaciji.

 

Rezultati istraživanja pokazuju da su očevi značajno indiferentniji (Mdn= 12) u odnosu na majke (Mdn=9). Otac je tokom njihovog odrastanja bio psihološki ili fizički udaljeniji od djeteta, nezainteresiraniji za njihove bazične potrebe, te češće neprimjereno reagirao na njihove fizičke, socijalne i emocionalne potrebe. Prema ovim indikatorima, otac je imao manje vremena za izgradnju odnosa sa djetetom, češće je ignorirao njegovu potrebu za pomoći, pažnjom i/ili brigom, te zaboravljao bitne događaje za dijete, pokazivao premalo brige za  zadovoljstvo djeteta, odnosno više zanemarivao njegove potrebe. Zloupotreba droge može biti oblik odgovora na ljutnju i frustraciju izazvanu nedovoljnom brigom roditelja ili svojevrsnom kompenzacijom zbog neuklapanja i neispunjavanja roditeljskih očekivanja. Mogući uzrok veće indiferentnosti očeva u odnosu na majke je što djeca češće razvijaju privrženost prema majkama nego prema očevima, a privrženi roditelj prepoznaje i reagira na djetetove emocionalne i fizičke potrebe (Grupa autora, 2006). Također, usljed veće zaposlenosti muškaraca u odnosu na žene, otac je češće odsutan, a i zbog tradicionalnih spolnih uloga, on se manje bavi djetetom nego majka.

 

U istraživanju nije utvrđeno postojanje statistički značajne razlike između nediferenciranog odbijanja majke i nediferenciranog odbijanja oca. Nediferencirano odbijanje znači da se pojedinci doživljavaju nevoljenima bez nužnog osjećaja da su njihovi roditelji agresivni prema njima ili prekomjerno indiferentni (Sanković, 2005). Središnja vrijednost indeksa (M=10) govori da su se pojedinci ipak ponekad osjećali nevoljenima.

 

Indeks odbijanja roditelja (Mdn=67) pokazuje da su sudionici istraživanja tokom svog odrastanja u nekim situacijama doživljavali odbijanja ispoljena kroz agresivnost, neprijateljstvo, zanemarivanje i indiferentnost i da su se osjećali nevoljenima, što je u skladu sa tvrdnjom da je roditeljsko odbijanje etiološki povezano sa zloupotrebom droga, mada je vrijednost indeksa niža od srednje moguće vrijednosti indeksa. S obzirom da je u našem uzorku istraživanja zastupljen značajno veći broj muških sudionika u odnosu na ženske, visoko percipirano odbijajuće ponašanje roditelja može biti uzrokovano spolom naših sudionika, jer je i u drugim istraživanjima (Dwairy, 2009) utvrđeno da su muški sudionici više odbijeni i manje prihvaćeni nego ženski.

 

5.3. Roditeljsko prihvatanje/ odbijanje i sociodemografske karakteristike

 

Za odgovaranje na drugo istraživačko pitanje, odnosno da li postoji razlika u roditeljskom prihvatanju/ odbijanju ili u nekoj od dimenzija između grupa različitih sociodemografskih karakteristika primijenjen je Kruskal-Wallisov test za nezavisne uzorke. Rezultati istraživanja pokazuju da se grupe ispitanika različite po dobi, spolu, uslovima stanovanja i bračnom statusu  razlikuju u stepenu roditeljskog odbijanja ili nekoj od dimenzija prihvatanja/odbijanja.  Nasuprot tome, oni koji se razlikuju po bračnom statusu roditelja, ne razlikuju se i u stepenu roditeljskog prihvatanja/odbijanja.

 

Tabela 2- Središnje vrijednosti i razlika aritmetičkih sredina

agresivnosti oca između grupa ispitanika različite starosne dobi

Agresivnost oca Godina rođenja N Mdn χ2
1969-1974 6 12  

11,27**

1975-1979 21 12
1980-1984 40 11
1985-1989 19 18
ukupno 86

** p<0,01

Posmatrajući rezultate predstavljene u Tabeli 2, može se uočiti da postoji statistički značajna razlika u agresivnosti između grupa ispitanika različite dobi (χ2=11,27, p<0,01). Naime, kod najmlađih ispitivanih osoba (rođenih između 1985.i 1989.godine) percipirana agresivnost oca je najviša (Mdn=18). To su osobe koje su period od sedme do dvanaeste godine života provele u ratnom ili poslijeratnom okruženju, tako da ispoljavanje većeg stepena agresivnog ponašanja njihovih očeva možemo posmatrati u konteksu ratnih dešavanja, atmosfere i mogućih poteškoća u postratnoj socijalnoj, ekonomskoj adaptaciji i kvaliteti života uopće (gubitak dragih osoba, ratne traume, osjećaj nepravde, različiti psihosocijalni problemi u funkcioniranju, materijalni gubici, prognaništvo i sl.).

 

Tabela 3- Središnje vrijednosti i razlika aritmetičkih sredina

indeksa indiferentnosti između osoba različitog spola

Indiferentnost majke Spol N Mdn χ2
muški 71 9 13,74**
ženski 16 12,5
Ukupno 87

**p<0,01

 

Iz rezultata predstavljenih u Tabeli 3 uočavamo da u odnosu na spol ispitanika postoji statistički značajna razlika u indiferentnosti majke (χ2=13,74, p<0,01). Naime, ispitanici ženskog spola percipiraju majke značajno indiferentnijima nego ispitanici muškog spola. Ovi pokazatelji se razlikuju od rezultata drugih provedenih istraživanja (Dwairy, 2009), prema kojima su muški adolescenti više odbijeni i manje prihvaćeni nego ženski. U nekim istraživanjima (Greblo, 2005) je dobiveno da oni koji svoju majku vide kao zanemarujuću i indiferentnu osobu češće posežu za psihoaktivnim tvarima. Rezultat našeg istraživanja može biti posljedica spolne neujednačenosti našeg uzorka, odnosno značajno većeg broja muških sudionika (N=71) u odnosu na ženske sudionike ( N=16), što možemo posmatrati ograničavajućim faktorom u interpertiranju rezultata.

 

Tabela 4- Središnje vrijednosti i razlika aritmetičkih sredina odbijanja roditelja

između grupa ispitanika koji imaju različite uslove života/stanovanja

 

Odbijanje roditelja

Uslovi života N Mdn χ2
živim sam 9 76  

7,85*

živim sa roditeljima 57 67
živim sa rođacima 1 /
živim sa partnerom 17 57
ukupno 84

*p<0,05

Prema rezultatima istraživanja koji su predstavljeni u Tabeli 4, evidentno je da postoji statistički značajna razlika u odbijanju roditelja između grupa ispitanika koji imaju različite uslove života/ stanovanja (χ2=7,85, p<0,05). Naime, osobe koje žive same percipiraju veće roditeljsko odbijanje (Mdn=76) od osoba koje žive sa roditeljima (Mdn=67), dok oni koji žive sa partnerom percipiraju najmanje roditeljsko odbijanje (Mdn=57). Ove pokazatelje možemo protumačiti zastupljenošću intenzivnijeg osjećaja usamljenosti kod osoba koje žive same usljed koje osjećaju veću potrebu za roditeljskim prihvatanjem i podrškom, što može utjecati i na negativniju procjenu postupaka i ponašanja roditelja u posmatranom periodu odrastanja. S druge strane, moguće je da se osobe koje žive sa partnerima osjećaju prihvaćenijima i imaju podršku partnera, pa su sklonije evocirati pozitivnija iskustva i percepciju roditelja kao nježnijih i brižnijih.

 

Tabela 5- Središnje vrijednosti i razlika indeksa nediferenciranog odbijanja

majke između grupa ispitanika različitog bračnog statusa

Nediferencirano odbijanje majke Bračni status N Mdn M χ2
u braku 17 9 8,53  

11,56**

neudata/neoženjen 52 10 10,54
rastavljen 14 11 12,21
izvanbračna zajednica 3 10 10,00
ukupno 86

** p<0,01

Posmatrajući odnos bračnog statusa i nediferenciranog odbijanja majke prikazanog u Tabeli 5, evidentno je da se grupe ispitanika različitog bračnog statusa statistički značajno razlikuju u veličini indeksa nediferenciranog odbijanja majke (χ2=11,56, p<0,05). Ispitanici koji žive u bračnoj zajednici imaju najniži indeks nediferenciranog odbijanja majke (Mdn=9), dok oni koji su rastavljeni imaju najviši indeks (Mdn=11), odnosno imaju najintenzivniji doživljaj nedostatka ljubavi od strane majki, čak i u situacijama kada one na izravan način ne iskazuju agresivna, neprijateljska ili zanemarujuća ponašanja. Ove pokazatelje možemo protumačiti kvalitetom ranih socijalnih odnosa ključnih za kasniji razvoj, kao i potiskivanjem takvih iskustava u nesvjesno (Vasta i sur, 1998). Rane privrženosti oblikuju modele koji se primjenjuju i u kasnijim socijalnim odnosima, te stoga utječu na to kako osoba ulazi u nove odnose (Hewstone i Stroebe, 2003). Osobe koje su se osjećale nevoljenima od strane majke takav model ponašanja često prenose i na druge odnose (partnerske, bračne i sl.), što negativno utječe na kvalitetu i stabilnost bračne veze. Djeca koja se osjećaju nevoljenima često su emocionalno usamljena i teže stvaraju tople, trajne i intimne odnosa s drugim ljudima (Greblo, 2005). Također, odrasli sa sigurnim stilom privrženosti u romantičnim vezama su skloniji dosjećati se roditelja kao nježnijih i brižniji (Sanković, 2005), tako da su osobe koje su u braku možda  sklonije pozitivnije gledati na svoje roditelje.

 

Tabela 6- Središnje vrijednosti i razlika indeksa topline oca između

grupa ispitanika različitog bračnog statusa

 

Toplina oca

Bračni status N Mdn M χ2
u braku 17 15 14,17  

11,56**

neudata/neoženjen 52 12 12,56
rastavljen 14 11 10,57
izvanbračna zajednica 3 9 9,33
ukupno 86

** p<0,01

Sagledavajući odnos bračnog statusa i topline oca prikazanog u Tabeli 6, evidentno je da se grupe sudionika različitog bračnog statusa statistički značajno razlikuju u veličini indeksa topline oca (χ2=11,56, p<0,01). Osobe koje su u braku imaju najviši indeks topline oca (Mdn=15), dok one koje žive u izvanbračnoj zajednici imaju najmanji indeks (Mdn=9). Mogući uzrok ovome jeste što je obrazac ponašanja u romantičnim vezama oblikovan individualnim iskustvom interakcija sa roditeljskim figurama privrženosti, pa su osobe koje su u braku imale toplije očeve. S druge strane, ako su figure privrženosti hladne, odbijajuće, neosjećajne, djeca uče da se ne može računati na podršku i utjehu i ta iskustva razvijaju nesigurniji, ranjiviji model privrženosti, što može utjecati na rjeđu opredijeljenost za formiranje bračne zajednice.

 

Rezultati istraživanja nisu pokazali razliku u roditeljskom odbijanju između ispitanika koji potiču iz porodica različitog bračnog statusa. Rezultati istraživanja, kao i iskustva stručnjaka koji rade s ovisnicima, nisu uvijek jednoznačna u pogledu utjecaja strukture porodice na razvoj ovisnosti te ukazuju na potrebu posvećivanja profesionalne i stručne pažnje cjelovitoj (intaktnoj), a ne samo nepotpunoj porodici. Cjelovite porodice, koje su na prvi pogled neproblematične, često su opterećene sukobima djece i roditelja, što ukazuje na to da jednaku pažnju treba posvetiti i cjelovitim porodicama koje su često opterećene sukobima koji mogu rezultirati dalekosežnim štetnim posljedicama (Greblo, 2004).

 

5.4. Roditeljsko prihvatanje/ odbijanje u pogledu dužine apstiniranja i otkrivanja ovisnosti u porodici

 

Za odgovaranje na treći problem također je korišten Kruskal-Wallisov test. Rezultati istraživanja ukazuju da se sudionici koji se razlikuju po dužini apstiniranja i vremenu koje je prošlo do saznavanja za ovisnost ne razlikuju u stepenu roditeljskog prihvatanja/odbijanja.

 

Nije utvrđena statistički značajna razlika u odbijanju roditelja između grupa sudionika koji se razlikuju po dužini apstinencije (χ2 =2,29, p>0,05),  niti između onih koji se razlikuju po dužini  perioda do saznanja roditelja o zloupotrebi droge (χ2=2,99, p>0,05).

 

5.5. Očekivanja od porodice

 

Za ispitivanje očekivanja rehabilitiranih ovisnika o drogama od porodice u procesu resocijalizacije i reintegracije nakon završene detoksikacije i rehabilitacije u specijaliziranim ustanovama i terapijskim zajednicama korištene su frekvencije opredjeljivanja za ponuđene odgovore.

 

Tabela 8- Očekivanje podrške od porodice

Očekivanja od porodice f %
Mogućnost da kažem svoje potrebe i želje DA 20 23,3
NE 66 76,7
Mogućnost da razumiju moje potrebe i želje DA 25 29,1
NE 61 70,9
Da me ne osuđuje za moje postupke DA 25 29,1
NE 61 70,9
Da me se ne stide DA 21 24,4
NE 65 75,6
Da me podržavaju u mojim odlukama DA 48 55,8
NE 38 44,2
Da mi pomognu da se osamostalim DA 28 32,6
NE 58 67,4

 

Više od 70% sudionika istraživanja ne očekuje od  porodice mogućnost da izraze svoje potrebe i želje, ali ni da članovi porodice razumiju njihove potrebe, te također ne očekuju da ih ne osuđuju za postupke i da ih se ne stide. Veći dio sudionika istraživanja (55,8%) očekuje da ih porodica podrži u odlukama, ali ne očekuje (67,4%) podršku u procesu osamostaljivanja (Tabela 8). Dakle, sudionici našeg istraživanja ne očekuju značajnu podršku od strane porodice u procesu resocijalizacije. Ovaj rezultat ukazuje na prisustvo nepovjerenja za porodičnu podršku, što indicira potrebu dodatnog terapijskog angažmana sa ciljem uspostavljanja povjerenja u porodicu od strane ovisnika s jedne strane, a jačanje kapaciteta svih članova porodice u prihvatanju ovisnika s druge strane, kako bi se postigao što bolji stepen rehabilitacije i resocijalizacije ovisnika u zajednici.

 

Tabela 9  Načini ispunjavanja očekivanja

Očekivanja se mogu ispuniti f %$
Trudom DA 71 82,6
NE 15 17,4
Uz pomoć stručnjaka DA 23 26,7
NE 63 73,3
Uz pomoć prijatelja DA 8 9,3
NE 78 90,7
To će doći samo od sebe DA 17 19,8
NE 69 80,2

 

Pokazatelji predstavljeni u Tabeli 9 ukazuju da (82,6%) ispitanika cijeni da se njihova očekivanja u procesu resocijalizacije mogu ispuniti trudom, dok 26,7% očekuju pomoć stručnjaka, njih 19,8% smatra da će to doći samo od sebe, a svega 9,3% ističu da im u tom procesu mogu pomoći prijatelji.

 

6. ZAKLJUČCI

Na temelju provedenog istraživanja u kojem smo se opredijelili za sagledavanje roditeljskog prihvatanja/odbijanja ispitanika tokom njihovog školskog uzrasta (7-12 godina), a koji se nalaze u procesu  tretmana i rehabilitacije od ovisnosti o drogama u specijaliziranim institucijama sistema i terapijskim zajednicama, te na temelju postavljenog cilja istraživanja, možemo zaključiti sljedeće:

 

6.1. Postoji statistički značajna razlika u prihvatanju/ odbijanju oca i majke, te percipiranom ponašanju majki i očeva na dimenzijama topline, agresivnosti i indiferentnosti, dok nije utvrđena statistički značajna razlika u nediferenciranom odbijanju majki i očeva. Očevi su percipirani kao više odbijajući, agresivniji i indiferentniji, te manje topli nego majke.

 

6.2. Stepen prihvatanja/ odbijanja roditelja, odnosno dimenzija topline, agresivnosti, indiferentnosti i nediferenciranog odbijanja se razlikuju kod sudionika različitih sociodemografskih karakteristika.

 

Rezultati pokazuju da postoji statistički značajana razlika u agresivnosti oca između sudionika različite dobi, odnosno da najmlađi sudionici očeve percipiraju značajno agresivnijima nego stariji sudionici.

 

Utvrđeno je da se nediferencirano odbijanje majke značajno razlikuje među spolovima, odnosno da ženski sudionici statistički značajno više percipiraju nediferencirano odbijanje majki nego muški.

 

Postoji statistički značajna razlika u odbijanju roditelja između grupa ispitanika koje žive u različitim uslovima života, pri čemu pojedinci koji žive sami percipiraju najviše roditeljsko odbijanje.

 

Rezultati provedenog istraživanja pokazuju da se osobe različitog bračnog statusa statistički značajno razlikuju prema stepenu nediferenciranog odbijanja majke i topline oca, odnosno da razvedene osobe  značajno više percipiraju nediferencirano odbijanje majke, te da je toplina oca percipirana značajno nižom kod osoba koje žive u izvanbračnim zajednicama.

 

6.3. Sudionici koji se razlikuju prema dužina apstiniranja i vremenu koje je proteklo do saznavanja za ovisnost o supstancama se ne razlikuju u roditeljskom prihvatanju/odbijanju.

 

6.4.  Iako najveći broj sudionika istraživanja ne očekuje značajnu podršku od strane porodice u procesu osamostaljivanja i smatra da se samo vlastitim trudom mogu ispuniti njihova očekivanja u procesu resocijalizacije i društvene reintegracije, to ipak predstavlja pozitivan indikator kvaliteta programa liječenja.

 

7. SMJERNICE

 

  Rezultati istraživanja nisu pokazali razliku u roditeljskom odbijanju između ispitanika koji potiču iz porodica različitog bračnog statusa, što ukazuju na potrebu posvećivanja pažnje i cjelovitoj (intaktnoj), a ne samo razvedenoj ili nepotpunoj porodici. Cjelovite porodice, koje su na prvi pogled neproblematične, često su opterećene sukobima djece i roditelja koji mogu rezultirati dalekosežnim štetnim posljedicama.

 

Potrebno je poticati roditelje, a naročito očeve da se uključe u brigu o djeci, da iskazuju toplinu, ljubav, podršku i da obraćaju pažnju na djetetove potrebe jer to pozitivno djeluje na razvoj djeteta. Bitno je da roditelji fizičkim ponašanjem (pokazivanjem nježnosti, grljenjem, ljubljenjem, milovanjem i brigom oko djeteta) i/ili verbalnim ponašanjem (govoreći lijepo o djetetu, davanjem pohvala) djetetu pokazuju svoju ljubav i naklonost, odnosno izražavaju takve oblike ponašanja koji dovode do toga da se ono osjeća prihvaćeno i voljeno.

 

Također, od velike je važnosti educirati roditelje o važnosti provođenja kvalitetnog zajedničkog vremena tokom odrastanja i sazrijevanja djeteta, te o značaju njegovanja i razvijanja jasne, otvorene komunikacije, bez dvosmislenih poruka, o važnosti izgradnje povjerenja, poznavanja i zadovoljavanja djetetovih razvojnih potreba, te jačanja samopouzdanja djeteta.

 

Problem sa drogom dešava se i u porodicama u kojima vlada red i u kojima ih roditelji vole i vode brigu o njima. U ovom slučaju u pitanju su prezaštitnički orijentirane porodice, u kojima su roditelji uglavnom ubijeđeni da njihovi mladi znaju sve što treba o životu, oni ranije počnu izlaziti vani, ostaju duže, skloniji su zabavi, imaju više novca, roditelji ih manje kontroliraju.

 

Pehar-Zvačko (2003) navodi kako se porodica promijenila na način koji pogoduje pribjegavanju psihoaktivnim supstancama: smanjena je, otac je često odsutan, roditeljski autoritet i socijalne kontrole slabe. Na jednoj strani su materijalno dobro situirane porodice u kojima utrka za novcem potiskuje njegovanje međusobnih odnosa, a s druge strane one koje se guše u borbi za preživljavanje, pa roditelji nemaju vremena za bavljenje djecom. Takva djeca su prepuštena sama sebi, pa traže dopunu praznina na drugom mjestu, pribjegavajući i uživajući alkohol i droge. Stoga je, uz iskazivanje ljubavi i podrške, važno da roditelji imaju i određen stepen kontrole, odnosno uvida u svakodnevni  sadržaj aktivnosti djeteta.

 

Najčešći navođeni uzroci početka konzumiranja droga su znatiželja i dosada, što upućuje na važnost kvalitetnog provođenja slobodnog vremena kojim će mladi zadovoljiti svoju potrebu za doživljavanjem uzbuđenja, osjećajem pripadanja, potvrđivanjem, ispitivanjem granica mogućeg, sigurnog i dozvoljenog.

 

Kod mladih je evidentna sklonost ka dokoličarskom načinu provođenja slobodnog vremena, a porodica je bitan faktor u usmjeravanju mladih na njegovo kvalitetno korištenje.

 

Provodeći kvalitetno zajedničko vrijeme roditelji djeci mogu vlastitim primjerom pokazati načine kako se različite životne teškoće i konflikti mogu riješiti na prihvatljiv način, te ih tako učiti odgovornom ponašanju i ispravnom odnosu prema izazovima iz okruženja.

 

S obzirom na to da je i utjecaj vršnjaka uzrok početka konzumiranja psihoaktivnih supstanci, važno je da roditelji znaju s kim im se djeca druže, ali i da imaju uvid u ono čime se djeca bave u slobodnom vremenu.

 

Stabilna porodica se smatra jednim od najvažnijih faktora u prevenciji ovisničkog ponašanja. Ponekad zbog nefunkcionalnosti ona može biti faktor koji povećava rizik za nastanak ovisnosti mladih. Funkcionalna porodica je najbolja zaštita od zloupotrebe sredstava ovisnosti, stoga bi programi prevencije trebali biti usmjereni ka jačanju zaštitnih faktora, smanjivanju faktora rizika, te promoviranju zdravog stila života koji uključuje dugoročne  javno-edukativne  kampanje.

 

Najvažnija karakteristika uspješnog preveniranja negativnih i društveno neprihvatljivih modela ponašanja je njihovo prepoznavanje. Blagovremeno prepoznavanje je pretpostavka ranog otkrivanja. Stoga je od izuzetne važnosti da porodica prepozna rizično ponašanje (eksperimentiranje sa drogama) svog člana, kako bi pravovremeno djelovala i spriječila i smanjila daljnje štete vezane uz upotrebu droga. Potrebno je informirati i educirati roditelje o važnosti kvalitetnih interpersonalnih odnosa, te kako prepoznati znakove eksperimentiranja i konzumiranja droga, i ukazati im na važnost brzog i aktivnog djelovanja, kao i na mogućnosti stručne pomoći i podrške.

 

Porodica je značajan resurs za pomoć u održavanju funkcionalnosti svog rehabilitiranog člana, te je stoga bitan paralelni stručni rad kako sa pojedincem, tako i sa njegovom porodicom, kako bi se postigao veći stepen socijalne adaptiranosti, funkcionalnosti i kvalitete života cijelog porodičnog sistema.

 

Za porodičnu terapiju karakteristično je pomicanje fokusa i krivnje s jednog člana porodice, te rad na podjeli odgovornosti i definiranju ciljeva koji obuhvataju sve članove porodice, a koji se ne baziraju isključivo na postizanju apstinencije. Porodici se pomaže da postane svjesna svojih mogućnosti i potreba, te da promijeni obrasce ponašanja koji su doveli do problema. Važnost porodične terapije jeste u promjeni referentnog okvira i atmosfere unutar porodice i poboljšanju komunikacije (Serdarević i Marčić, 2007).

 

Stabilna porodica kao fundamentalna jedinica svakog društva i okosnica njegovog  razvoja ujedno je i nezaobilazna karika u preveniranju poremećaja vezanih za upotrebu psihoaktivnih supstanci, bilo da se radi o primarnoj, sekundarnoj ili tercijarnoj prevenciji, i imperativ kojem  treba težiti u budućnosti.

 

 

8. LITERATURA

 

Ackerman, N.W. (1987). Psihodinamika porodičnog života. Titograd: Pobjeda.

 

Cerić, I., Mehić-Basara, N., Oruč, L., Salihović, H. (2007). Zloupotreba psihoaktivnih supstanci i lijekova. Sarajevo: Medicinski fakultet.

Ćurčić, V. (2005). Unutrašnja i spoljašnja realnost adolescenata. Beograd: Žarko Albulj.

Dwairy, M. (2009). Journal of child and family studies: Springer Science. Dostupno na: http://www.springerlink.com/content/n75238k441444u21/

Greblo, Z. (2004). Religioznost, obiteljski čimbenici i zloupotreba droga kod adolescenata. Diplomski rad. Zagreb: Sveučilište u Zagrebu. Dostupno na: www.hrcak.srce.hr

Greblo, Z. (2005). Religioznost, obiteljski čimbenici i zloupotreba droga kod adolescenata. Znanstveni rad. Zagreb: Sveučilište u Zagrebu. Dostupno na: www.hrcak.srce.hr

Grupa autora (2006). Priručnik za multidisciplinarni pristup prevenciji zloupotrebe psihoaktivnih supstanci. Sarajevo: Udruženje za prevenciju ovisnosti i smanjenje štete Link

Hewstone, M. i Stroebe, W. (2003). Uvod u socijalnu psihologiju. Jastrebarsko: Naklada Slap.

Lacković-Grgin, K. (1994). Samopoimanje mladih. Jastrebarsko: Naklada Slap.

Ljubotina, D., Galić, J. (2002). Obiteljski odnosi i konzumacija droga na populaciji adolescenata grada Zagreba. Zagreb: Ljetopis studijskog centra socijalnog rada.

Mahmutović, A., Mikanović, B., Hebib, A., Koledin, G., Ganija, H., Jašarević, O.(2010). Slobodno vrijeme mladih. Fojnica: Štamparija Fojnica.

Obradović, V. (2001). Predelikventno ponašanje učenika osnovnih i srednjih škola Kantona Sarajevo. Sarajevo: Porodično savjetovalište

Pehar-Zvačko, L. (2003). Slobodno vrijeme mladih ili…. Sarajevo: Filozofski fakultet Sarajevo.

Rohner, R.P.(2002). PARTheory. Scribd. Dostupno na:  http://www.scribd.com/doc/16954509/Parental-Acceptance-and-Rejection-Theory

Rot, N. (2006). Psihologija grupe. Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva.

Sanković, K.(2005). Ispitivanje razlika u percepciji roditeljskog prihvatanja i odbijanja kod studenata različite privrženosti u ljubavnim vezama. Diplomski rad. Zagreb: Sveučilište u Zagrebu.

Serdarević, I., Maričić, I. (2007). Uključenost obitelji u tretman ovisnosti. Bilten Rizik. Rijeka: Nastavni zavod za javno zdravstvo Primorsko-Goranske županije. Dostupno na: http://www.zzjzpgz.hr/odjeli/prevovis/Rizik-04.pdf

Vasta, M.M., Haith, M.M. i Miller, S.A. (1998). Dječja psihologija. Jastrebarsko: Naklada Slap.

URL izvori:

1.http://narkomanija-narkomanija.blogspot.com/2010/04/porodica-i-narkomanija (24.09.2010.)

2. http://www.pedagog.org.rs/narkomanija.php (25.09.2010.)