Kantonalna javna ustanova „Porodično savjetovalište“ Sarajevo

Mr.sci. Azra Latić, porodični psihoterapeut

UVOD

Kada se pomene sam pojam porodica obično pomislimo na sliku sretne porodice koju nam nude različiti mediji. Katkad promišljamo o vlastitim porodicama u kojima živimo ili o onim iz kojih smo potekli. Iako je porodica nezamjenjiva za razvoj pojedinca jer ljubav i toplinu koju pruža ne može obezbijediti niti jedan drugi sistem činjenica je da dinamika porodičnog života često može biti izvor stresa. U ovom radu ćemo pokušati opisati način razumijevanja funkcioniranja porodice sa aspekta sistemske porodične terapije i iskustava savjetovališno-terapijskog rada u  KJU „Porodičnom savjetovalištu“Sarajevo.

 

O PORODICI

Porodica je zaseban emocionalni sistem od najmanje tri generacije živih srodnika koji su povezani krvnim, zakonskim i historijskim vezama u koji se ulazi rođenjem, a izlazi smrću. Porodica je živi organizam koji raste i razvija se kroz vrijeme. Ona je mnogo više od jednostavnog zbira pojedinačnih članova u kojem se promjene u jednom dijelu odražavaju na način funkcioniranja čitavog sistema. To znači da ukoliko je jedan član porodice nesretan ni ostali članovi se ne mogu osjećati dobro. Porodica simbolizira najdublje snove svakog čovjeka o ljubavi, intimnosti, stabilnosti, sigurnosti i zaštićenosti, ali i strahove od napuštanja, gubitka i neuspjeha. Ona je učiteljica osnovnih ljudskih vrijednosti koja na potomke prenosi predstavu o poželjnom ponašanju, porodičnoj organizaciji i odnosima. Međutim, roditelji često nisu svjesni ovakvog značaja porodice niti činjenice da na dijete prenose vjerovanja koja su oni prihvatili od svojih roditelja.

Porodica ima svoju strukturu, podsisteme roditelja i djece kao i hijerarhijsku organizaciju unutar koje roditelji i djeca imaju različite uloge i odgovornosti koje iz njih proizilaze. Razlikujemo nuklearnu porodicu koju čine roditelji i njihova djeca od porodice porijekla.

Ljudi najčešće ne ulaze duboko u analizu vlastitih porodičnih odnosa, a još manje u porodičnu strukturu i odnose koji su postojali u prethodnim generacijama. Većina ljudi obraća pažnju samo na događaje poput rođenja, smrti, bolesti. Međutim, kroz porodične priče o događajima iz prošlosti mogu se uočiti sličnosti u događajima, problemima i načinima na koje su se ranije generacije suočavale sa njima. Tako se u nekim porodicama mogu uočiti učestali razvodi brakova kao način „razrješenja“ bračnih konflikata ili npr. obrazac da najmlađa djeca ostaju da žive sa roditeljima. Dakle, porodice funkcioniraju prema ustaljenim obrascima (ponašanja koja se ponavljaju u dvije ili više generacija) koja se tiču specifičnih pozicija djece, razvoda, smrti pod neobičnim okolnostima, postojanja izvranbračnih veza roditelja, izbora profesije itd., koje se prenose sa generacije na generaciju.

 

GRANICE PORODIČNOG SISTEMA

Porodični sistem omeđen je granicama preko kojih komunicira sa ostalim sistemima. To su nevidljive linije kojima se ograničava prostorna, emocionalna „teritorija“ odnosa u porodici i označavaju pravila ko i na koji način učestvuje u porodičnom životu. Propustljivost porodičnih granica određuje način na koji porodica dopušta promjene.

Porodični sistemi sa suviše zatvorenim granicama najčešće imaju umrežene (upletene) odnose pri čemu nemaju sposobnost prihvatanja promjena koje dolaze iz vana. Ove porodice su otpornije prema sredini ali su članovi upućeni isključivo jedni na druge. Intenzivna povezanost održava zajedništvo, a način vezivanja može biti neprijateljstvo i kontinuirani sukob ili sjedinjenost koja ugrožava individualnost. U ovakvim porodicama ne poštuje se hijerarhijska struktura i privatni prostor njenih članova. Ove porodice su veoma osjetljive na stres, a roditelji su strogi, nepopustljivi, emocionalno hladni, nemaju razumijevanja za potrebe djece koja se kritiziraju, zastrašuju i kažnjavaju.

Način povezivanja članova u porodicama sa zatvorenim granicama može biti takav da npr. majka i sin imaju specifičan savez, dok su istovremeno otac i sin u konfliktnom odnosu ili da postoji netrpeljivost na relaciji majka-kćerka i bliskost između oca i kćerke. U nekim porodicama emocionalna povezanost slabi napuštanjem roditeljskog doma od strane djece, a u nekim postoji obrazac čvršće emocionalne veze sa prethodnim generacijama (posebno roditeljima) nego sa nuklearnom porodicom, a zatim se uspostavlja čvrsta veza sa generacijom unuka. Različit način uspostavljanja emocionalne veze roditelja sa djecom, toplina, nježnost, privrženost i briga postaju modeli slijedećoj generaciji u uspostavljanju emocionalnih odnosa roditelja i djece.

Jako propustljive granice omogućavaju intenzivan utjecaj iz vana, nekritičko prihvatanje promjena čime se ugrožava specifičan porodični identitet. Karakteristika porodica sa ovakvim granicama je nezainteresiranost i međusobna nepovezanost članova. Ovakve granice obezbjeđuju dinamiku odnosa u kojem ne postoje jasna pravila i motivirajući odgojni utjecaj na dijete. Roditelji nisu zainteresirani za rast i razvoj potomaka. Oni su prisutni ali nisu stvarno uključeni u odgoj djece koja bivaju ignorirana i prepuštena sama sebi. Dijete ima previše slobode i ne razumije granicu između dobrih i loših postupaka. Emocionalni odnosi su hladni i dijete ne osjeća da je sigurno, zaštićeno i voljeno.

Suviše zatvorene i jako propustljive granice oblikuju disfunkcionalne obrasce porodičnih odnosa u kojima nema čvrstog roditeljskog saveza ni roditeljskog autoriteta zasnovanog na zrelosti, pravednosti, razumijevanju, poštovanju, saradnji i mođusobnom toplom odnosu.

Porodični sistemi koji su omeđeni jasnim propustljivim granicama njeguju naslijeđene kulture, a istovremeno su osjetljivi na stečene kulture. Oni imaju kapacitet za prihvatanje promjena koje im obezbjeđuju razvoj bez ugrožavanja porodičnog identiteta. Ovakve granice obezbjeđuju funkcionalnost porodice koju karakterizira zajednički dom, povezanost uz dopuštanje individualnosti, međusobna komunikacija i međusobni, međuzavisni utjecaj. Ovaj način omogućava porodici da bude zajednica u kojoj postoji bliskost, saradnja, povjerenje i solidarnost što omogućava zadovoljavanje potrebe za pripadanjem. Odnosi roditelja naspram djece zasnovani su na emocionalnoj toplini, ali i poštovanju potrebe djeteta za samostalnošću. Roditelji su jasni i dosljedni u postavljanju granica u odnosu na ponašanja koja se smatraju (ne)dopuštenim. Oni otvoreno iskazuju emocije i razumijevanje za želje djeteta; potiču djecu na razvijanje samostalnosti i odgovornosti i planiranje vlastitih dostižnih ciljeva; objašnjavaju vlastite postupke bez polemike sa djecom. Roditelji su prilagodljivi ali postavljaju granice kada i gdje je potrebno.

Osim granica koje omeđuju porodični sistem postoje i unutarporodične granice kojima su također određeni odnosi u porodici. Na primjer ako roditeljski par uvijek odgađa donošenje važnih odluka i ako svoju djecu predškolskog uzrasta pita za savjet može se reći da ne postoji granica između roditeljske i podgrupe djece. Suprotan primjer predstavljaju porodice sa krutim granicama između roditelja i djece pri čemu se djeca drže na distanci.

 

PORODIČNA PRAVILA

Porodičnim pravilima određuje se organizacija života, način porodičnog funkcioniranja, te sistem vrijednosti i vjerovanja. Pravila oblikuju način mišljenja pokoljenja koja se učvršćuju prijenosom sa generacije na generaciju. Poruke koje djeca dobiju od roditelja postaju značajan organizator njihovog života čak i kada je sasvim jasno da su ona ugrožavajuća. Svaka porodica ima svoje kulturne vrijednosti – vjerovanja, običaje, jezik, mitove, tajne i pravila ponašanja koje kao skup normi utječu na organizaciju života pojedinca oblikujući njegov sistem vrijednosti.

Vjerovanja se snažno integriraju u porodični život oblikujući odnos roditelja i djece, njihova međusobna očekivanja, način odgoja djece, te način uspostavljanja porodičnih pravila. Običaji su forme putem kojih se prenosi sistem vrijednosti i odnos prema pitanjima važnim za porodicu. Običaji se odnose na način održavanja porodičnih veza i način izražavanja emocionalne prisutnosti. Svaka porodica ima svoj specifičan jezik koji se odnosi na način komunikacije i značenje izgovorenog sadržaja. Mitovi su priče o značajnim porodičnim događajima ili članovima porodice koje pomažu u prevazilaženju situacija teških za porodicu. Mitovi dolaze do izražaja tek kada se porodica suoči sa određenim problemom, a njihova funkcija je da održe porodičnu ravnotežu. Mitske priče se prenose sa generacije na generaciju, a tiču se različitih područja porodičnog života. Tajne u porodici su zabranjene teme opterećene osjećanjem krivnje i stida koje vremenom postaju snažan organizator porodičnog života, a najčešće su vezane za incest, samoubistvo člana porodice, vanbračno dijete i sl. Opasnost tajni je u vjerovanju da otkrivanje može dovesti do uništenja porodične organizacije. Djeca osjete postojanje tajni zbog nedosljednosti porodičnih priča i načina komunikacije (npr. kada pri ulasku djeteta u prostor razgovor drugih članova porodice utihne). Djeca ne znaju sadržaj tajni, ali vremenom usvajaju stil komunikacije koji podrazumijeva izbjegavanje razgovora o određenim temama.

Svaka porodica ima specifična pravila. Ona su potrebna jer čuvaju porodicu i obezbjeđuju sigurnost i predvidivost što je posebno značajno za funkcioniranje najmlađih članova. Poteškoću predstavlja činjenica da su pravila u većini porodica podrazumi-jevajuća, da se o njima rijetko govori i da su često nejasna. Nedovoljno jasna pravila oblikuju haotične porodične odnose, dok rigidna (kruta) pravila koja se ne mijenjaju doprinose umreženim porodičnim odnosima. U funkcionalnim porodicama otvoreno se komunicira o pravilima. Ona su jasna i podložna redefiniranju u skladu sa potrebama članova porodice.

 

ŽIVOTNI CIKLUS PORODICE

Životni ciklus porodice je putanja koju porodica opiše na svom životnom putu i počinje na mjestu na kojem prethodna porodica počinje da se gasi. Ova putanja je kružnog toka i predstavlja put porodičnog razvoja. Obuhvata očekivane i neočekivane životne događaje i traumatska iskustva koja imaju značaj samo za tu porodicu. U svakoj životnoj fazi, koja se određuje prema uzrastu najstarijeg djeteta, porodica ima određene zadatke koji zahtijevaju prilagođavanje i promjene, a koje se odnose i na promjenu propusnosti granica kao i promjenu porodičnih pravila. Iako se radi o očekivanim životnim događajima, ove promjene predstavljaju izvor stresa koji destabiliziraju porodicu i dovode je u stanje patnje, nesigurnosti i straha jer promjena sama po sebi ima značenje gubitka neke stare, poznate situacije.

Životni ciklus porodice čini osam razvojnih faza.

1. Početna porodica je razvojna faza koja se veže za odluku dvoje ljudi da žive zajedno. Ovaj stadij karakterizira učenje partnera da budu dijada/dvoje što podrazumijeva postavljanje unutrašnje organizacije porodice i granica prema vani. Teškoće ove faze su u tome što se ne spajaju samo dvije individue, nego dva sistema njihovih porodica, porijekla koji njeguju različite kulturne vrijednosti i imaju različita očekivanja. Za partnerski odnos u ovoj fazi značajna je prilagodljivost partnera koja neće ugroziti individualnost, te sposobnost za postizanje konsenzusa o pitanjima novca, religioznosti, rekreacije, prijatelja, poslova u domaćinstvu, zajedničkog slobodnog vremena i sl. Problemi specifični za ovu fazu razvoja porodice su konflikti koji prate proces uspostave pravila, formiranja porodičnih granica, raspodjele obaveza, te problemi oko nedovoljnog uvažavanja različitosti. Složenost zadataka koji proizilaze iz ove razvojne faze porodice i nedostatak kapaciteta mladih ljudi da se nose sa ovim izazovima dovode do povećanog broja razvoda brakova već u narednoj razvojnoj fazi porodice.

2. Porodica sa sasvim malim djetetom je faza koja obuhvata trudnoću i rođenje prvog djeteta kada se uspostavljaju roditeljske uloge što podrazumijeva raspodjelu brige, autoriteta i moći te učešće u procesu vaspitanja. Ovaj životni ciklus karakterizira razvijanje obrazaca emocionalne povezanosti, koji se posebno odnosi na način emocionalnog vezivanja djeteta sa majkom u prvim godinama života djeteta. Pojam povezanosti različit je od pojma ovisnosti koju dijete osjeća u prvim mjesecima života tokom kojih je dijete ovisno o majci u smislu zadovoljavanja fizioloških potreba. Problemi koji se javljaju u ovom periodu su konflikt oko preuzimanja odgovornosti, nespremnost za roditeljsku ulogu i otvorenost vanjskih granica porodičnog sistema koja se manifestira kao pretjerana uključenost porodica porijekla u odgoj djece.

3. Porodica sa predškolskim djetetom je razvojna faza koja počinje nakon adaptacije bračnog para na formiranu trijadu. Ovu fazu karakteriziraju specifični zadaci koji se tiču psihoseksualnog razvoja djeteta i prilagođavanja načina odgoja djeteta njegovom uzrastu pri čemu dijete vrši povratni utjecaj na roditelje svojom potrebom za nježnošću, odbijanjem, prkosom, naklonošću naspram jednog roditelja itd. Ovaj proces se treba odvijati u zaštićujućoj i sigurnoj atmosferi koju obezbjeđuju roditelji. Na ovaj način dijete ulazi u prostor međuljudskih odnosa čime otpočinje proces vaspitanja i oblikovanja ličnosti djeteta.

4. Porodica sa školskim djetetom je ciklus u kojem dijete otpočinje proces socijalizacije, stiče radne navike i uči se odgovornosti. Razlike u roditeljskom uključivanju mogu uzrokovati teškoće u adaptaciji djeteta na novonastale okolnosti. U ovoj fazi preispituje se odnos prema spoljnim sistemima i propusnost porodičnih granica od kojih ovisi u kojoj mjeri će se izvanjski utjecaj škole i šire socijalne sredine reflektirati na porodicu. Najčešći problemi porodice u ovom životnom ciklusu su problemi vezani za učenje i ponašanje djeteta, školska fobija i sl. U pozadini ovih problema najčešće su nerazriješeni roditeljski ili bračni konflikti.

5. Porodica sa adolescentom je ciklus kojeg karakterizira potreba adolescenta za većim stepenom samostalnosti i prihvatanje novih vrijednosti izvan porodice pri čemu se testiraju granice autoriteta roditelja. Pobuna protiv roditelja kao proces razvijanja vlastitog identiteta adolescenta može postati problem koji može biti nastavak ranijih emocionalnih i razvojnih poteškoća koje nisu adekvatno rješavane. Ovaj period karakterizira i preispitivanje propusnosti granica porodičnog sistema od kojih ovisi dinamika porodičnih odnosa, razvoj adolescenta i proces njegovog osamostaljivanja. Ukoliko porodica nema razvijen kapacitet za promjene u ovoj fazi se može suočiti sa problemom konflikta na relaciji adolescent-roditelji.

6. Odlazak djece od roditelja smatra se najstresnijim događajem u životnom vijeku porodice. Djeca trebaju dozvolu za odlazak, a roditelji pokušavaju zadržati djecu u porodičnom okruženju nesvjesni ozbiljnih poteškoća do kojih njihovo nastojanje može dovesti. Stoga porodica, suprotno svojoj funkciji, postaje faktor rizika, a ne faktor zaštite djece i mladih. U ovoj fazi porodica se najčešće suočava sa problemima odložene separacije (odvajanja) mladih od roditelja, nesigurnosti mladih i straha od samostalnosti.

7. Postroditeljsku porodicu karakterizira „prazno gnijezdo“ kada su partneri ponovo sami, bez djece u svom domu. Poslije dugog perioda tokom kojeg je osnovna preokupacija bila odgoj djece partneri se suočavaju sa potrebom međusobnog  prilagođavanja novonastalim uvjetima života, promjene načina komunikacije, te reguliranja bliskosti i distance u odnosu. U ovoj razvojnoj fazi evidentan je povećan broj razvoda brakova jer partneri koji su tokom dugog perioda bili posvećeni roditeljskim ulogama nisu u stanju reuspostaviti partnersku relaciju na kvalitetno nov i drugačiji  način.

8. Ostarjela porodica je faza za koju je karakteristično suočavanje roditelja sa završavanjem profesionalne karijere koja dovodi do promjene slike o sebi. Starost dovodi do socijalne isključenosti i nastojanja ostarjelih roditelja da probiju granice porodičnog sistema djece. Ovo vrijeme koincidira sa pojavom zdravstvenih poteškoća i gubitkom partnera koje nameću potrebu reorganiziranja porodičnog sistema što podrazumijeva uključenost djece u brigu o ostarjelim roditeljima. Iako se na ovaj način ispunjava druga značajna funkcija porodice – briga o ostarjelim članovima, ove promjene mogu predstavljati poteškoću u funkcioniranju nuklearne porodice.

Vrijeme prelaska iz jedne faze u drugu predstavlja izvor unutrašnjeg stresa, jer tranzicija zahtijeva promjenu načina funkcioniranja porodice. U svakoj tački prelaska iz jedne životne faze u drugu preispituje se uspješnost zadataka obavljenih u prethodnoj razvojnoj fazi. Dodatno destabiliziranje porodičnog sistema predstavljaju situacije kada unutrašnji stres koincidira sa izvorima izvanjskog stresa (gubitak posla, bolest i sl.). Razumijevanje načina funkcioniranja porodičnog sistema, zadataka koji proizilaze iz razvojnih faza porodice, očekivanih poteškoća sa kojima se porodica susreće na svom razvojnom putu je od izuzetnog značaja zato što se skoro sve porodice u nekoj razvojnoj fazi susreću sa određenim poteškoćama. U nastojanju da razriješe poteškoću porodice reagiraju prema poznatim obrascima ponašanja. Ponavljanje istih pokušaja razrješavanja poteškoće dovodi do stanja tzv. zaglavljenosti porodičnog sistema. Ovi ponavljajući pokušaji postaju problem. U ovakvim situacijama porodica reagira pojavom simptoma čiji su nosioci najčešće djeca kao najosjetljivi članovi. Simptomom se smatraju psihosomatske poteškoće pojedinca koje u korijenu nemaju organski poremećaj.

Sistemsko razumijevanje porodice otpočelo je sa prepoznavanjem simptoma kao izraza disfunkcionalnih porodičnih odnosa koji ima funkciju da zaštiti porodicu od promjena ili da je potakne ka potrebnim promjenama. Ovakvom načinu razumijevanja doprinijelo je i iskustvo ljekarske prakse koje govori u prilog činjenici da visok procenat zdravstvenih problema pacijenata u podlozi ima nezadovoljstvo porodičnim odnosima.

U ovakvoj situaciji neophodna je promjena obrazaca porodičnog funkcioniranja koja se katkad može dogoditi neočekivano iz samog porodičnog sistema. Međutim, porodice često nisu u mogućnosti same iznjedriti promjenu. U ovakvim situacijama promjenu je neophodno inicirati iz vana. Porodični tretman koji za cilj ima promjenu obrazaca porodičnog funkcioniranja predstavlja mogućnost za promjenu i unaprjeđenje porodičnih odnosa.