Kantonalna javna ustanova „Porodično savjetovalište“ Sarajevo

mr.sci. Azra Latić, dipl. socijalni radnik, porodični psihoterapeut

Ramiz Murtić, dipl. socijalni radnik, porodični savjetnik

Cilj ovoga rada je opisati sistemski način razumijevanja porodice i koncepte sistemske porodične terapije čije se metode i tehnike koriste u radu sa klijentima u Porodičnom savjetovalištu. Posebna pažnja posvećena je razvojnim fazama porodice, načinu razumijevanja (dis)funkcionalnosti porodičnog sistema, u kontekstu unutrašnjih i izvanjskih promjena kojima je izložen porodični sistem. Također je opisan proces  transformacije tradicionalne bosanskohercegovačke porodice u savremenu porodicu u kojoj je, pod utjecajem društvenih promjena, došlo do promjene strukture, hijerarhijske organiziranosti i unutarporodičnih uloga. U radu je naznačena i najčešća problematika klijenata tretiranih u Porodičnom savjetovalištu.

 

I – POJAM  PORODICE

Porodica obuhvata emocionalni sistem od najmanje tri generacije živih srodnika povezanih krvnim, zakonskim i historijskim vezama. U porodicu se ulazi rođenjem, a izlazi smrću. U nekim porodicama čak ni tada, jer učešće se u psihodinamici porodičnog života  nastavlja i poslije smrti nekih članova. Zato se kaže da je porodica članstvo bez izbora i izlaza. Porodica ima strukturu, hijerarhijsku organiziranost, uloge i podsisteme – roditeljski subsistem i podsistem siblinga (djece). Značaj porodice ogleda se u njenoj nezamjenjivosti za razvoj pojedinca zato što ni jedan drugi sistem nije u mogućnosti obezbijediti potrebnu ljubav i toplinu koju može pružiti porodica. Međutim, odnosi u porodici mogu biti nepovoljni za optimalno zadovoljavanje potreba njenih članova što utiče na tok razvoja (posebno djece) i dovodi do pojave različitih simptoma, bolnih za pojedinca, porodicu, pa čak i širi društveni sistem.

Porodica je oduvijek bila predmet interesovanja kako društvenih tako i prirodnih nauka, ali ozbiljnije istraživanje na prostorima bivše Jugoslavije otpočelo je posljednjih tridesetak godina u periodu intenzivne transformacije porodice od tradicionalne (autoritativne) do moderne (demokratske) porodice. Transformacija porodice u vezi je sa društvenim i ekonomskim promjenama na našim prostorima koje su intenzivirane u ratnom i postratnom periodu.

 

Porodica u Bosni i Hercegovini – tradicionalna ili savremena

Naše društvo izloženo je brojnim izvanjskim uticajima i unutrašnjim promjenama koje oblikuju društveni sistem vrijednosti. Porodični sistem, kao dio šireg društvenog sistema, također je izložen ovim procesima što dovodi do transformacije porodice iz tradicionalne ka savremenoj porodici.

Patrijarhalni tip porodične organizacije prema Kosoviću (1987) karakterizira ekonomska funkcija porodice kao osnovne proizvođačke jedinice sa strogom i jasnom podjelom rada i naglašenom hijerarhijskom organizacijom u kojoj je najstarija muška osoba bila u izuzetno privilegovanom položaju u odnosu na ostale članove porodice. Hijerarhijska struktura oblikovana je bitnim biološki determiniranim kriterijima, spolom i starošću, pri čemu je muškarac smatran superiornijim bićem, a autoritet najstarijeg člana bio je neprikosnoven. U patrijarhalnoj porodici žena je imala najniži rang što je podrazumijevalo obavljanje najtežih poslova. Položaj žene bio je dodatno otežan brojnim porođajima i činjenicom da je ona bila u ekonomski zavisnom položaju.

Očuvanje mita o patrijarhalnoj, višegeneracijskoj porodici podrazumijeva zanemarivanje mnoštva poteškoća sa kojima se suočavala ova porodica koje su vezane za ekonomske i socijalne prilike i položaj žene/majke u porodičnom sistemu. Društveno-ekonomske promjene utjecale su na promjenu strukture, odnosa i funkcije porodice. Gubitkom ekonomske funkcije mijenja se društveni položaj porodice. Prvobitni ekonomski značaj se smanjuje, a porodica postaje značajna za lično funkcioniranje pojedinca. Promjene utiču na smanjenje porodične kohezije i povećanje stepena individualizacije članova što je praćeno složenom dinamikom porodičnih odnosa.

Postoje i mitovi o savremenoj porodici u kojoj je zaposlenost žene doprinijela promjeni organizacije porodičnog života i uloga unutar porodice. Za savremenu porodicu karakteristična je promjena njene strukture nastala smanjenjem broja članova porodice što je doprinijelo kvalitetno drugačijim porodičnim odnosima. Savremenu (nuklearnu) porodicu čine bračni drugovi i njihova djeca. Smanjenje autoriteta muža i oca značajno oblikuje način preraspodjele odgovornosti unutar porodice. Porastom individualnosti bitno se mijenjaju porodični odnosi čemu je doprinijela emancipacija žene kojom ona dobija određene slobode, ali i odgovornosti koje iz njih proizilaze. Međutim, pored promjena koje su inicirane emancipacijom, žena i dalje zadržava ulogu majke i supruge obavljajući ključne zadatke u porodici. Položaj žene, posmatran u širem društvenom kontekstu, ne može se smatrati ravnopravnim. Na ovaj način savremena porodica još uvijek zadržava elemente patrijarhalne porodice što njenu strukturu čini nedovoljno čvrstom.

Prema Kosoviću (1987) Jakovljević ističe najbitnije elemente porodične transformacije:

  1. stvaranje nove motivacione baze za sklapanje braka
  2. stvaranje novih pogleda na funkciju braka
  3. proces rušenja muškog autoriteta u porodici
  4. problem polivalentne aktivnosti žene u porodici
  5. proces sužavanja porodice
  6. proces individualizacije članova porodice
  7. veće mogućnosti zadovoljavanja osnovnih emocionalnih potreba izvan porodice
  8. veće seksualne slobode
  9. osipanje porodične organizacije usljed razvoda i samostalnosti djece

Ove promjene dovode do konflikata na nivou partnerstva koji su dodatno usložnjeni razlikama u intelektualnim i obrazovnim nivoima, seksualnim nepodudarnostima, materijalnim poteškoćama, te različitim sistemima vrijednosti koji su oblikovani kulturama porodica porijekla. Na nivou roditeljstva poteškoće se javljaju radi gubitka autoriteta roditelja sa jedne strane i zanemarivanja potrebe osamostaljivanja djece, sa druge strane, te zbog prezaposlenosti roditelja.

Porodični sistem izložen je kontinuiranom utjecaju društvenih i unutarporodičnih promjena koje su nezaustavljive i nužne. Pored toga, mnoštvo promjena zahtijeva prilagođavanje i predstavlja izvor stresa koji destabilizira porodični sistem. Nekritičko prihvatanje naglih promjena koje se prelamaju preko granica porodičnog sistema otežava kreiranje porodičnog identiteta, predstavlja izazov opstanku porodične zajednice i funkcionalnosti porodičnih odnosa.

Bosanskohercegovačka porodica nalazi se u procesu tranzicije od tradicionalne ka savremenoj porodici. Otac više nije jedini hranitelj u porodici. Zaposlenjem žene proširene su njene primarne uloge supruge, majke i domaćice. Žena postaje značajna nositeljica ekonomske stabilnosti porodice što zahtijeva preraspodjelu odgovornosti i obaveza roditeljskog para. Mijenjaju se i očekivanja muškarca i žene unutar porodice koji su bili oblikovani (tradicionalnim) modelima funkcioniranja porodica porijekla. Žena želi postići ravnopravnost što je u skladu sa značajnim ekonomskom doprinosom porodici. Muškarac nastoji u porodici zadržati poziciju autoriteta. Ove promjene izvor su unutrašnjeg stresa i snažan organizator dinamike partnerskih i porodičnih odnosa koje su dodatno usložnjene brojnim gubicima, razdvojenošću porodica, ranjavanjima i drugim ratnim i postratnim zbivanjima u Bosni i Hercegovini koja su dovela do promjene strukture porodice i uloga unutar nje. Promjene tipa porodice iz patrijarhalne u savremenu nije moguće zaustaviti, a mnoštvo promjena destabilizira savremenu porodicu stoga joj je potrebno pružiti neophodnu podršku na putu intenzivnih promjena.

 

 

II  – SISTEMSKO RAZUMIJEVANJE PORODICE

Sistemsko razumijevanje načina funkcioniranja porodičnog sistema podrazumijeva sagledavanje cijele porodice kao živog sistema koji živi, raste i razvija se kroz vrijeme i funkcionira u određenom društvenom kontekstu. Porodica kao sistem predstavlja organiziranu, trajnu, samoobnavljajuću cjelinu sa mijenjajućim obrascima ponašanja. To je cjelina čiji se dijelovi nalaze u interakciji. Ona predstavlja mnogo više od jednostavnog zbira svih članova. To je jedan novi kvalitet koji zahtijeva specifičan pristup u razumijevanju i tretmanu i koji nam pomaže da razumijemo da promjene u jednom dijelu sistema oblikuju čitav porodični sistem.

Prema ovom pristupu porodični sistem ima određenu strukturu, hijerarhijski je organiziran i omeđen granicom preko koje komunicira sa drugim izvanjskim sistemima. U unutrašnjem prostoru članovi porodice uspostavljaju međusobne odnose u procesu interakcije oblikujući na taj način obrasce porodičnog funkcioniranja. U ovom procesu značajnu ulogu imaju porodična pravila i vrijednosti koje se njeguju u porodici.

 

Granice su osobina svakog sistema. Čine ih nevidljive linije između porodičnog i drugih sistema kao i podsistema unutar porodice. Njima se ograničava prostorna, vremenska i emocionalna „teritorija“ odnosa u porodici i označavaju pravila ko i na koji način sudjeluje u porodičnom životu. Propustljivost porodičnih granica određuje način na koji porodica dopušta promjene. Porodični sistemi sa suviše zatvorenim granicama najčešće imaju umrežene porodične odnose i nemaju sposobnost prihvatanja promjena koje dolaze izvana. Difuzne (jako propustljive) granice omogućavaju intenzivan utjecaj izvana, nekritičko prihvatanje promjena čime se ugrožava specifičan porodični identitet. Karakteristika porodica sa ovakvim granicama je nezainteresiranost i međusobna nepovezanost članova. Ovakve granice oblikuju disfunkcionalne obrasce porodičnih odnosa. Porodični sistemi koji su omeđeni jasnim propustljivim granicama njeguju naslijeđene kulture, a istovremeno su osjetljive na stečene kulture. One imaju kapacitet za prihvatanje promjena koje im obezbjeđuju razvoj bez ugrožavanja porodičnog identiteta. Ovakve granice obezbjeđuju funkcionalnost porodičnog sistema.

Porodica kao sistem nastoji zadržati nepromjenjivost (homeostazu) što je karakteristika svakog živog organizma. Verbalnu i neverbalnu komunikaciju čini način razmjene informacija i poruka u socijalnom kontekstu. Komunikacija je proces koji određuje način na koje se primjenjuju porodična pravila. Porodičnim pravilima određuje se organizacija života, način porodičnog funkcioniranja, te sistem vrijednosti i vjerovanja. Pravila oblikuju način mišljenja pokoljenja koja se transgeneracijskim prijenosom dodatno učvršćuju. Poruke koje djeca dobiju od svojih roditelja snažan su organizator porodičnog života. Emocionalna povezanost tiče se karakterističnog tipa emocionalnog učešća i interesovanja članova porodice međusobno. Tip emocionalne povezanosti ovisi o privrženosti djeteta majci. Ovo iskustvo je veoma važno za razvoj ličnosti.

Svaka porodica ima svoje kulturne vrijednosti vjerovanja, običaje, jezik, mitove, tajne i pravila ponašanja koje kao skup normi utječu na organizaciju života pojedinca oblikujući njegov sistem vrijednosti.

Vjerovanja se snažno integriraju u porodični život oblikujući način funkcioniranja porodice. Vjerovanja oblikuju odnos roditelja i djece, njihova međusobna očekivanja, način odgoja djece, način uspostave porodičnih pravila. Običaji su konkretne forme putem kojih se prenosi sistem vrijednosti, koji određuje odnos prema mnogim važnim pitanjima. Običaji čine način održavanja porodičnih veza i način izražavanja emocionalne prisutnosti. Svaka porodica ima poseban jezik kojim se sporazumijeva, specifičan samo za tu porodicu. Porodični mitovi su priče o značajnim članovima porodice koje pomažu u prevazilaženju situacija teških za porodicu. Tajne u porodici su zabranjene teme vezane za incest, samoubistvo člana porodice, vanbračno dijete, kriminalne aktivnosti, venerične bolesti, homoseksualna orjentacija. Tajne vremenom mogu prerasti u mistifikaciju i opasnost. Opterećene su osjećanjem stida i krivnje i kao takve bivaju snažan organizator porodičnog života. Mitovi su priče koje porodici i njenim članovima daju snagu da izdrže nepovoljne životne okolnosti. Mitovi se također transgeneracijski prenose i imaju funkciju zadržavanja nepromjenjivosti. Specifični obrasci ponašanja oblikuju stavove pojedinca, način mišljenja i osjećanja te odnos prema životu, bolesti, smrti, seksualnosti, radu, odmoru i odnos prema životnim teškoćama.

Kulturnim vrijednostima određena su važna pitanja poput onih ko čini porodicu, vrijeme ulaska u brak, stvaranje potomstva, odgoj djece i uvjerenja šta se smatra normalnim, prihvatljivim ponašanjem.

Životni ciklus porodice je putanja koju porodica opiše na svom životnom putu i počinje na mjestu na kojem prethodna porodica počinje da se gasi. Ova putanja je kružnog oblika i predstavlja put porodičnog razvoja. Obuhvata očekivane i neočekivane životne događaje kao i traumatska iskustva koja imaju značaj samo za tu porodicu. U svakoj životnoj fazi porodica ima određene zadatke koji zahtijevalu prilagođavanje i promjene. Očekivani i neočekivani životni događaji predstavljaju izvor stresa koji destabilizira porodicu i dovodi je u stanje patnje, nesigurnosti i straha.

Životni ciklus predstavlja razvojnu fazu porodice koja se određuje prema uzrastu najstarijeg djeteta u porodici:

  1. početna porodica
  2. porodica sa sasvim malim djetetom
  3. porodica sa predškolskim djetetom
  4. porodica sa školskim djetetom
  5. porodica sa adolescentom
  6. odlazak djece od roditelja
  7. postroditeljska porodica
  8. ostarjela porodica

 

Početna porodica

Početak postojanja porodice veže se za odluku dvoje ljudi da žive zajedno. Ovaj stadij karakterizira učenje partnera da budu dijada/dvoje što podrazumijeva postavljanje unutrašnje organizacije i granica prema vani. Teškoće ove faze su u tome što se ne spajaju samo dvije individue, dva pojedinca nego dva sistema njihovih porodica porijekla koji njeguju različite kulturne vrijednosti i imaju različita očekivanja. Za partnerski odnos u ovoj fazi značajna je prilagodljivost u partnerskom odnosu i sposobnost za postizanje konsenzusa o pitanjima novca, religioznosti, rekreacije, prijatelja, poslova u domaćinstvu, zajedničkog slobodnog vremena. Problemi specifični za ovu fazu razvoja porodice su: uspostava pravila i konflikti koji prate ovaj proces, raspodjela obaveza, problemi nedovoljnog uvažavanja različitosti, problem oko formiranja porodičnih granica.

 

Porodica sa sasvim malim djetetom

Drugi životni ciklus obuhvata trudnoću i rađanje prvog djeteta kada se uspostavljaju roditeljske uloge što podrazumijeva raspodjelu brige, autoriteta i moći te učešće u procesu vaspitanja. Ovaj životni ciklus karakterizira i razvijanje obrazaca emocionalne povezanosti koji se odnosi na oblike emocionalnog vezivanja djeteta sa majkom u prvim godinama života djeteta. Pojam povezanosti različit je od pojma ovisnosti koju dijete osjeća u prvim mjesecima života tokom kojih je dijete ovisno o majci u smislu zadovoljavanja fizioloških potreba. Problemi koji se javljaju u ovom periodu su konflikt oko preuzimanja odgovornosti, nespremnost za roditeljsku ulogu i otvorenost vanjskih granica porodičnog sistema.

 

Porodica sa predškolskim djetetom

Ova razvojna faza počinje nakon adaptacije bračnog para na formiranu trijadu. Ovu fazu karakteriziraju specifični zadaci koji se tiču psihoseksualnog razvoja djeteta i prilagođavanja načina odgoja djeteta njegovom uzrastu. Ovaj proces se treba odvijati u zaštićujućoj i sigurnoj atmosferi koju roditelji obezbjeđuju djetetu. U ovoj fazi dijete prolazi kroz značajne faze psihoseksualnog razvoja vršeći povratni utjecaj na roditelje svojom potrebom za nježnošću, odbijanjem, prkosom, naklonošću naspram jednog roditelja itd. U ovoj fazi roditelji uvode dijete u svijet međuljudskih odnosa oblikujući njegovu ličnost, vaspitavajući ga i bivajući za dijete model.

 

Porodica sa školskim djetetom

U ovom životnom ciklusu dijete otpočinje proces socijalizacije, stiče radne navike i uči se odgovornosti. Razlike u roditeljskom uključivanju mogu uzrokovati teškoće u adaptaciji djeteta na novonastale okolnosti. U ovoj fazi preispituje se odnos prema spoljnim sistemima i propusnost porodičnih granica od kojih ovisi u kojoj mjeri će se izvanjski utjecaj škole i šire socijalne sredine reflektirati na porodicu. Najčešći problemi porodice u ovom životnom ciklusu su problemi vezani za učenje i ponašanje djeteta, školska fobija isl.. U pozadini ovih problema najčešće su nerazriješeni roditeljski ili bračni konflikti.

 

Porodica sa adolescentom

Vrijeme adolescencije najstarijeg djeteta karakterizira potreba adolescenta za većim stepenom samostalnosti i prihvatanju novih vrijednosti izvan porodice pri čemu se testiraju granice autoriteta roditelja. Pobuna protiv roditelja kojom adolescenti razvijaju vlastiti identitet može postati problem koji može biti nastavak ranijih emocionalnih i razvojnih poteškoća koje nisu adekvatno rješavane. Ovaj period karakterizira i preispitivanje propusnosti granica. Ako su granice suviše zatvorene i porodica ne dopušta prodor utjecaja izvana, porodični odnosi bivaju umreženi, a pravila rigidna. Ovakva porodična dinamika ne pruža mogućnost za adekvatan razvoj i diferenciranje mladih. Ukoliko su porodične granice suviše otvorene što omogućava nekritički prodor izvanjskog utjecaja porodica dolazi u opasnost gubitka vlastitog identiteta. Ukoliko porodica nema razvijen kapacitet za promjene sučava se sa problemom konflikta na relaciji adolescent-roditelji.

 

Odlazak djece od roditelja

Vrijeme separacije djece od roditelja smatra se najstresnijim događajem u životnom vijeku porodice. Djeca trebaju dozvolu za odlazak, a roditelji preispituju vlastite uloge često nespremni za prilagođavanje novonastalim okolnostima. Roditelji pokušavaju zadržati djecu u porodičnom okruženju nesvjesni ozbiljnih poteškoća do kojih njihovo nastojanje može dovesti. Stoga porodica, suprotno svojoj funkciji, postaje faktor rizika, a ne faktor zaštite djece i mladih. U ovoj fazi porodica se najčešće suočava sa problemima odložene separacije mladih od roditelja, nesigurnosti i straha od samostalnosti.

 

Postroditeljska porodica

Ovu fazi razvoja porodice karakterizira „prazno gnijezdo“ u kojoj su partneri ponovo sami bez djece u svom domu. Poslije dugog niza godina tokom kojih je osnovna preokupacija bila odgoj djece partneri se suočavaju sa potrebom ponovnog međusobnog  prilagođavanja novonastalim uvjetima života, promjene načina komunikacije, te reguliranja bliskosti i distance u odnosu.

 

Ostarjela porodica

Za ovu fazu karakteristično je suočavanje ostarjelih roditelja sa završavanjem profesionalne karijere koja dovodi do promjene slike o sebi, suočavanja sa pojavom zdravstvenih poteškoća i gubitka jednog ili oba partnera. Starost doprinosi socijalnoj isključenosti i nastojanju ostarjelih roditelja da probiju granice porodičnog sistma svoje djece što se najčešće može prepoznati u njihovom nastojanju da se uključe u brigu oko unučadi.

Svaka faza razvoja porodice ima svoje specifičnosti. Vrijeme prelaska iz jedne životne faze u drugu predstavlja izvor unutrašnjeg stresa, jer tranzicija zahtijeva promjenu načina funkcioniranja porodice. U svakoj tranzicijskoj tački – tački prelaska iz jedne životne faze u drugu preispituje se funkcionalnost porodičnih odnosa iz prethodnog perioda.

Prolazeći putanju vlastitog razvoja porodica prolazi kroz razvojne faze nastojeći se prilagoditi zahtjevima životnog ciklusa u kojem se nalazi. U ovim procesima koji su oblikovani uvjerenjima i sistemom vrijednosti prethodnih generacija, običajima, tajnama i mitovima kreira se porodična kultura kojom su definirana sva važna pitanja jedne porodice uključujući i način emocionalnog vezivanja i odvajanja članova. Sistemsko razumijevanje porodice otpočelo je sa prepoznavanjem problema pojedinca (simptoma) kao izraza disfunkcionalnih porodičnih odnosa u kojem simptom ima funkciju da zaštiti porodicu od promjena ili da je potakne ka potrebnim promjenama.

 

III – FUNKCIONALNA PORODICA

Općenito, termin „funkcionalno“ se odnosi na nešto što je sposobno da ispuni svoju svrhu ili funkciju. Međutim, nije moguće čistom analogijom doći i do konačne definicije funkcionalne porodice, jer procjena da li je porodica funkcionalna ili disfunkcionalna zavisi od ciljeva koje porodica sebi postavi, sistema vrijednosti, životnog ciklusa i zadovoljenja ekonomskih i kulturnih potreba.Baš kao što smo vidjeli da savremena porodica dovodi u pitanje sveobuhvatne definicije porodice iz višestrukih razloga, tako „funkcionalnu“, „normalnu“ ili „zdravu“ porodicu možemo posmatrati kao socijalni konstrukt kojeg određuju i neprekidne promjene gledišta o transformaciji porodice u svijetu koji se također konstantno mijenja. Pored toga, na viđenje ovog pojma utiču i naša lična iskustva, jezik i profesionalna orijentacija.1)

Jasno je da funkcionalnost porodice zavisi i od odnosa koji postoje između članova porodice, ali i odnosa između porodice i društva. Primarni društveni zadatak porodice je da obezbijedi socijalizaciju i humanizaciju čovjeka, odnosno da kreira razvijanje onih osobina kod ličnosti koje će omogućiti dobru prilagodljivost, ali to svakako ne treba da znači i konformistički odnos prema društvu. Svi autori koji su se bavili funkcionalnošću porodice ističu da funkcionalne porodice trebaju imati čvrst roditeljski savez. Roditelji koriste autoritet zasnovan na zrelosti i pravednosti uz razumijevanje, poštovanje, saradnju i međusobno topao odnos.

Funkcionalnu porodicu, između ostalog, vjerovatno u velikoj mjeri određuju i kohezija, zajednički dom, komunikacija između članova porodice i interakcija između generacija. Naravno, porodica u formalnom smislu može da postoji i bez svih tih odrednica, ali tada gubi svoj psihološki smisao. Upravo je porodica zajednica u kojoj postoji osjećanje pripadnosti i solidarnosti. Svaka porodica će biti utoliko sadržajnija i funkcionalnija ukoliko postoji spremnost onih koji stupaju u takvu zajednicu da ispunjavaju i međusobno zadovoljavaju važne ljudske potrebe (bliskost, povjerenje, saradnja), a ne samo da ostvaruju konkretne ciljeve (reprodukcija, ekonomska sigurnost ili sticanje društvenog položaja).

„Funkcionalna porodica ima fleksibilnu strukturnu moć sa podjelom autoriteta, jasnim porodičnim pravilima, nenarušenim generacijskim granicama i stilom koji podstiče udruživanje. Članovi porodice imaju svoju individualnost i sposobnost da odrede bliskost i distancu, mogu da podnesu neslaganja i neizvjesnost, slobodno i spontano komuniciraju, prihvataju različitosti i osjetljivosti drugih. Humor, nježnost i briga su sastavni dio porodične atmosfere. O konfliktu se govori otvoreno, a problemi se identifikuju i rješavaju.“ (Goldner-Vukov, 1988)

Imajući u vidu različita shvatanja i definicije funkcionalne porodice unutar teorije sistema i teorijskih modela sistemske porodične terapije, pregled teorijskih i kliničkih gledišta može se sumirati u četiri glavna koncepta u definisanju normalnosti porodice (Walsh, 1992):

 

1) Normalna porodica kao asimptomatska (normalnost kao zdravlje)

Prema ovom konceptu, čije je porijeklo u medicinskom modelu, normalna ili zdrava porodica je ona u kojoj nema simptoma ili poremećaja ni kod jednog člana porodice. Ograničenje ovog pristupa najprije leži u činjenici da je baziran na odsustvu patologije (negativan kriterij) i zanemaruje pokazatelje pozitivnog funkcionisanja. Zdravo porodično funkcionisanje je više od odsustva simptoma ili problema.2) Analogno tome, drugo ograničenje ovog koncepta proizilazi iz shvatanja da bi mogla postojati neka prosta korelacija između porodičnog funkcionisanja i zdravlja individue. Bilo bi pogrešno pretpostavljati da je svaki individualni poremećaj u vezi sa disfunkcijom u porodici, kao i pretpostavljati da zdrava individua obavezno potiče iz zdrave porodice.

 

2) Normalna porodica kao prosječna (normalnost kao prosječnost)

U ovom konceptu, koji uporište ima u društvenim naukama i formira se na osnovu statističkih pokazatelja za prikazivanje realiteta, porodica je normalna ili zdrava ukoliko je tipična i ukoliko je podudarna sa onim što je zajedničko i očekivano za obične porodice u datom kontekstu. Ograničenje ovog pristupa ogleda se u mogućnosti upadanja u zamku da izjednačimo optimalno funkcionisanje porodice sa teško disfunkcionalnim, pošto oba značajno odstupaju od normalne raspodjele.

 

3) Normalna porodica kao optimalna (normalnost kao optimalno)

Ovaj pristup normalnu porodicu definiše kroz optimalno funkcionisanje sa idealnim karakteristikama, što je utopija. Ograničenje ovog koncepta proizilazi iz činjenice da su norme idealne porodice društveno i kulturno konstruisane vrijednosti koje „propisuju“ kakve bi porodice trebale biti. Međutim, obrasci koji su optimalni za jednu porodicu ne moraju odgovarati standardima idealnog u datoj sredini, što ne znači da ta porodica nije funkcionalna.

 

4) Normalna porodica – normalni porodični odnosi (normalnost kao proces)

Ovaj pristup, koji počiva na opštoj teoriji sistema, normalnost porodice definiše kroz normalnost porodičnih procesa. Za razliku od drugih pristupa koji na normalnost gledaju statički, ovaj pristup o normalnoj porodici ne razmišlja kao o nepromjenljivom, bezvremenskom entitetu. Viđenje normalnosti kao procesa koji varira zavisno od unutrašnjih potreba porodice i spoljnih potreba širih sistema neprekidno dovodi u pitanje i kontinuitet i promjenu kroz životne cikluse porodice (Falicov, 1988).

Ako u obzir uzmemo koncepte sistemskog pristupa porodici o kojima smo govorili u prethodnom dijelu, tada se može reći da funkcionalnost ima značenje upotrebljivosti porodičnog obrasca (načina na koji porodica funkcionira) u dosezanju porodičnih ciljeva. Prema tome, normalno funkcionisanje porodice je proces koji se odvija kroz vrijeme u određenom socio-kulturnom kontekstu i kojim se kroz razvojne interakcije ostvaruju osnovni zadaci porodice. Takvu funkcionalnu porodicu karakteriziraju:

–          povezanost članova u zajednicu koju karakteriše uzajamni odnos sa povjerenjem, bliskošću, međusobnom brigom i podrškom,

–          ravnoteža između autonomije i uzajamnosti, okruženje u kojem postoji uvažavanje individualnosti i intime, koje ima respekt za individualne razlike i autonomiju i koje daje podsticaj za individualno sazrijevanje,

–          njega, socijalizacija djece i briga o ostalim ranjivim članovima porodice,

–          organizaciona stabilnost sa jasnim ulogama i granicama,

–          adaptabilnost, kapacitet za promjene, odnosno fleksibilnost u odnosu na unutrašnje i spoljašnje zahtjeve za promjenom i efikasno prevladavanje stresa,

–          otvorena, jasna i topla komunikacija,

–          efikasno i kreativno rješavanje problema pregovorima i sposobnost da se koristi širok spektar ponašanja i strategija u razrješavanju konflikta, bez pojave simptoma,

–          opšteprihvaćen sistem vjerovanja koji omogućava povjerenje i povezanost sa prošlim i budućim generacijama,

–          etičke vrijednosti i uvažavanje šire društvene zajednice i

–          adekvatni resursi za osnovnu ekonomsku sigurnost i psihosocijalnu podršku preko mreže proširene porodice i prijatelja, zajednice i širih društvenih sistema.

Navedeno određenje funkcionalne porodice potrebno je upotpuniti i sa osobinom takve porodice da može da raste uprkos bilo kakvim poteškoćama na koje nailazi. Zdrava porodica uvijek traži da proširi svoja iskustva. Na poteškoću se u takvoj porodici gleda kao na put i način kojim porodica povećava svoje iskustvo i rast. Zdrava porodica, dakle, posjeduje izvore za rješavanje svojih problema. Radost i humor su snage zdravoj porodici (Keith, 1987). Humor razblažuje tenziju, „metakomunicira“ bez konfrontacije i dodaje emocionalni intenzitet problematičnim situacijama.

 

IV – DISFUNKCIONALNA PORODICA

Općenito, termin „disfunkcionalno“ se odnosi na nešto što funkcioniše pogrešno ili uopšte ne funkcioniše. Za razliku od funkcionalnosti, mnogo je lakše razumjeti šta termin disfunkcionalnosti predstavlja u jednom porodičnom sistemu.Ako bi krenuli od polazišta da svaka promjena u toku životnog ciklusa jedne porodice donosi stres koji je njen neminovni pratilac, tada bi disfunkcionalna porodica predstavljala onu „porodicu koja nije u stanju da se prilagodi novonastalim uslovima života i koja ne može da se suoči sa stresom bez većih posljedica“ (Pinney i Glipp, 1982). U takvim porodicama postoje krajnosti u povezanosti njenih članova, tako da su granice između članova izbrisane ili su članovi veoma udaljeni jedan od drugog. Granice prema „spoljašnjem svijetu“ također nisu jasno propustljive. Disfunkcionalna porodica je najčešće ili izolovana od spoljašnjeg svijeta bez jasno formiranog porodičnog identiteta sa neprilagodljivim i strogim pravilima, ili su pak granice toliko otvorene da se nekritički prihvata sve što dolazi iz spoljašnjeg svijeta. Uloge u disfunkcionalnim porodicama nisu jasno određene, pa često djeca preuzimaju roditeljske uloge. Komunikacija je nejasna, konfuzna i kontradiktorna, poruke se ne slušaju ili ne prihvataju i postoji samo minimalna verbalna razmjena uz česte mistifikacije.

Sistemski pristup porodici pojam „disfunkcionalno“ ne stavlja u odnos sa cijelom porodicom, jer u tom slučaju on previše patologizira članove porodice za nastajanje problema, već ga razumijeva kao porodični obrazac koji ne može odgovoriti razvojim potrebama svojih članova i kojim se ne ispunjava zadatak iz nekog životnog ciklusa porodice, već dolazi do pojave simptoma ili nezadovoljstva.

Simptom kao izraz disfunkcionalnih porodičnih obrazaca suprotan je promicanju promjene. Simptom ima funkciju u porodičnom sistemu da zadrži homeostazu porodice i da je „zaštiti“ od promjene. Na taj način homeostazu često (ali ne uvijek) održava jedan član porodice koji pokazuje simptom(e) i nalazi se u interakciji sa cijelom porodicom koja podržava simptom. Takva porodica odlaže rješavanje problema. Ona je stalno u krizi koja se ne prepoznaje do trenutka kada se pojavi simptom kod jednog ili više njenih članova ili kada porodici prijeti raspad.

Navešćemo neke od simptoma koji se javljaju u disfunkcionalnim porodicama:

–          nedostatak empatije, razumijevanja i senzibilnosti prema pojedinim članovima porodice, dok s druge strane postoji izražavanje ekstremne empatije prema jednom ili više članova porodice koji imaju „poseban status“,

–          poricanje (odbijanje da se prizna postojanje nepoželjnog ponašanja),

–          neadekvatne ili nepostojeće lične granice,

–          nepoštivanje tuđih granica,

–          krajnosti u konfliktima (ili previše svađe ili nedovoljna rasprava između članova porodice),

–          nejednak i nepravedan odnos (pravila) prema jednom ili više članova porodice zbog njihovog spola, dobi, sposobnosti, rase, ekonomskog statusa itd.,

–          visok nivo ljubomore i drugih kontrolirajućih ponašanja,

–          razvedeni ili razdvojeni roditelji u stalnom konfliktu ili roditelji koji su se trebali razdvojiti ali nisu (na štetu vlastitog djeteta),

–          nedostatak vremena provedenog zajedno, posebno rekreacionih aktivnosti i društvenih događaja („Mi nikad ništa ne radimo kao porodica“)

–          neprihvatljivo seksualno ponašanje (preljub, promiskuitet ili incest)

–          djeca se boje razgovarati o onome što se dešava kod kuće (u sklopu ili van porodice), ili na bilo koji drugi način osjećaju strah od svojih roditelja

–          članovi porodice (uključujući djecu) koji ne priznaju jedni druge, i(li) odbijaju da budu viđeni zajedno u javnosti (bilo unilateralno ili bilateralno).

Važno je još naglasiti da disfunkcionalni obrasci na jednom nivou (npr. održavanje nestabilnog braka) mogu biti disfunkcionalni i za drugi nivo (u ovom slučaju na subsistem djece). Isto tako adekvatno funkcionisanje porodice može se dostizati preko preopterećenosti jednog člana. Ukoliko u procjenu uključimo i šire socijalne sisteme možemo utvrditi i njihovu disfunkcionalnost u odnosu na porodicu (npr. škole ili obdaništa), pa je zato intervencije ponekad potrebno uputiti ne samo porodici već i širim sistemima koji mogu biti izvor disfunkcionalnosti. Kada se porodica suoči sa krizom ili postane svjesna prisustva simptoma ili disfunkcionalnih odnosa tada je najspremnija da se mijenja.

 

V  – NAČIN RADA U SAVJETOVALIŠTU

Sistemski pristup u radu sa porodicama podrazumijeva sagledavanje načina funkcioniranja porodica i probleme sa kojima se porodica susreće u širem društvenom kontekstu, aktuelnim društveno-političkim kretanjima, te ekonomskoj i socijalnoj politici. Makrosistemski procesi (globalizacija) u sudaru sa tranzicijskim procesima promjena (postsocijalistička tranzicija, ekonomska kriza, ratna zbivanja, migracije) u Bosni i Hercegovini su doveli do nezaposlenosti, siromaštva, pojave kriminala, korupcije i sive ekonomije, zaoštravanja društvenih protivrječnosti, promjena u kulturno-vrijednosnom sistemu i najrazličitijih socijalnih problema uključujući i rizična ponašanja djece i mladih.

U porodičnom savjetovalištu se primjenjuju kompleksne metode i tehnike rada sistemske porodične terapije sa ciljem pružanja pomoći porodicama koje su zastale na svom razvojnom putu ili nisu u stanju da odgovore zadacima koji se pred nju postavljeni, a koji proizilaze iz razvojnih faza porodice. Ovaj pristup duboko je prožet humanizmom i uvjerenjem da svaka porodica ima snage i mogućnosti da prevaziđe probleme koji ih ograničavaju u ulogama i zadacima. Cilj tretmana je promjena porodice kao sistema bilo da je promjena inicirana tokom rada sa cijelom porodicom ili sa nekim od njenih članova. Ovaj rad je veoma složen jer je za porodice svaka promjena bolna zato što ona ima značenje novine i gubitka neke stare, poznate situacije. U pristupu porodici ne bavimo se pronalaženjem odgovora na pitanje zašto se problem javlja nego kada se javlja. Ovaj pristup podrazumijeva pridruživanje sistemu razumijevanjem specifičnog jezika kojim porodica komunicira, te traganjem za porodičnim snagama i kapacitetima porodice da se mijenja kako bi njeni članovi imali optimalne uvjete za rast i razvoj. Na ovaj način porodici se pomaže da ispuni svoju najznačajniju funkciju, pripremu najmlađih članova za optimalno funkcioniranje u drugim sistemima.

 

Najčešći problemi klijenata

Poteškoće porodica tretiranih u Porodičnom savjetovalištu su raznovrsne, multiproblemske situacije što je u vezi sa teškoćama življenja u našem društvenom kontekstu.

Kod djece, koji su najosjetljivija populacija i najčešće su nosioci simptoma u porodici javljaju se problemi vezani za slab školski uspjeh, nedostatak radnih navika, agresivno i neprilagođeno ponašanje i strahovi.

Adolescenti u savjetovalište dolaze sa problemima koji su povezani sa strahovima (od bliskosti, emocionalnog gubitka), problemima ishrane, rizičnim ponašanjima (bijeg od kuće, eksperimentiranje sa psihoaktivnim supstancama), teškoće u uspostavljanju i održavanju partnerskih i prijateljskih relacija, te konfliktne komunikacije sa roditeljima.

Vidjeli smo da disfunkcionalni obrasci na jednom nivou mogu biti disfunkcionalni i za drugi nivo porodičnog sistema. Zbog toga terapijski rad sa djecom i adolescentima podrazumijeva i rad sa njihovim roditeljima, odnosno sa cijelim porodičnim sistemom sa ciljem promjene obrazaca ponašanja / funkcioniranja čitavog sistema. Na taj način dolazi do smanjenja ili nestanka simptoma koje dijete ili adolescent nosi.

Poteškoće sa kojima dolaze roditelji odnose se na njihovu nespremnost za roditeljsku ulogu,  nerazumijevanje potreba djece i adolescenata, razlike u odgojnim stilovima, te nedostatak emocionalne bliskosti s djecom.

Na partnerskom, bračnom nivou zastupljeni su problemi oko formiranja porodičnih pravila, raspodjele obaveza, nejasne i nedovoljno otvorene komunikacije, nedovoljnog uvažavanja različitosti, separacije od primarnih porodica, formiranja granica u odnosu na porodice porijekla, nezadovoljstvo partnerskim odnosom, nedostatka bliskosti i povjerenja, davanja prioriteta roditeljskim ulogama u odnosu na partnerstvo, izvanbračnih veza i različitih oblika ovisnosti. Simptom koji se najčešće javlja kod partnera ili supružnika koji dolaze u savjetovalište jeste konflikt koji često rezultira odlukom o razvodu braka.

U savjetovalištu se, pored provođenja postupka posredovanja prije razvoda braka,  radi na reuspostavljanju roditeljske komunikacije i na preuzimanju roditeljske odgovornosti. Također, nerijetko se sa bivšim supružnicima radi i na poteškoćama vezanim za  prihvatanje razvoda braka.

Generalno posmatrano može se reći da u većini porodica koje su se obratile za pomoć ne postoje jasno definirane uloge i granice među subsistemima. Sa jedne strane u nekim porodicama pravila i hijerarhija su nejasno definirane, dok su u nekim porodicama veoma  rigidne. Komunikacija u porodici je površna sa puno kontradiktornih poruka i izbjegavanja realnih životnih tema.  Ove porodice koriste ponavljajuće obrasce ponašanja u nastojanju da „razriješe poteškoću“ sa kojom se susreću u procesu rasta i razvoja. Porodice se suočavaju sa problemom gubitka moći i kontrole zbog načina na koji funkcionira širi društveni sistem.

Ako izvorima unutrašnjeg stresa pridodamo izloženost porodice izvanjskom stresu (neočekivana traumatska iskustva, gubitak posla, stambena i materijalna ugroženost itd.) koje destabiliziraju porodični sistem i ako porodica nema razvijene kapacitete kojima će prevazići stres jasno je da ona neće biti u stanju da ispuni svoju osnovnu funkciju (rast i razvoj potomaka i brigu o ostarjelim članovima porodice).

Za postizanje funkcionalnosti porodice nisu dovoljne usluge savjetovališnog i terapijskog koje se pružaju klijentima u Savjetovalištu. Nužno je iniciranje promjena u širi društveni sistem. Ove promjene bi imale značenje smanjenja izvanjskog stresa i pružanja potrebne podrške porodici. Tako bi porodice mogle obavljati zadatke u skladu sa svojom društvenom ulogom.



1) U našem jeziku nije dovoljno jasna razlika šta je to „zdravo“, „funkcionalno“, a šta je „normalno“. Također, nijedan od ovih termina nema isto značenje za socijalnog radnika, kliničara, istraživača ili za porodicu.

2) Pojedina istraživanja pokazuju da oko 75% ljudi u nekom periodu svog života ima simptome fizičkog ili psihičkog poremećaja, ali ne traži bilo kakav tretman. Takvo stanje se jednostavno određuje kao dio normalnog života. Midtown Manhattan Study (1962) je utvrdila da je samo 18,5% porodica u „dobrom stanju“. O funkcionalnosti porodice obično se procjenjuje posredno, preko članova porodice koji pokazuju visok stepen emocionalne zrelosti i koji su bez simptoma psihijatrijskog poremećaja.  Neki autori (Milojković, Srna, Mićović) ističu da je poznato da ne postoje porodice koje nisu imale probleme u nekoj od životnih faza, te se samo pojavljivanje problema ne može smatrati pokazateljem porodične patologije.